Kad mi unuk reče: ‘Kad dobiješ penziju, ostat ću s tobom’ – Priča o baki Anki iz malog mjesta kraj Sarajeva
“Bako, kad dobiješ penziju, ostat ću s tobom.”
Te riječi su mi odzvanjale u ušima dok sam sjedila za starim drvenim stolom u kuhinji, gledajući kroz prozor kako kiša neumorno pere blatnjavu cestu ispred naše kuće. Amar je sjedio preko puta mene, još uvijek s mrvicama pite od jabuka na usnama. Imao je samo devet godina, ali te riječi… kao da ih je izgovorio netko mnogo stariji, netko tko već zna kako svijet funkcionira.
“Zašto to kažeš, dušo?” upitala sam ga tiho, pokušavajući sakriti drhtaj u glasu.
Slegnuo je ramenima, gledajući u pod. “Mama kaže da ćeš onda imati više para. Onda nećemo morati stalno kod tetke Lejle kad ona ide na posao.”
Osjetila sam kako mi se srce steže. Nisam znala što me više boli – to što me vidi kao rješenje za čuvanje ili to što sam postala predmet razgovora između odraslih, kao da sam komad namještaja koji se premeće po kući kad zatreba.
Moja kćerka Sanela uvijek je bila praktična žena. Nakon što joj je muž otišao raditi u Njemačku, ostala je sama s dvoje djece. Amar i njegova sestra Ajla često su kod mene, ali nikad nisam osjećala da sam im stvarno potrebna – više kao nužno zlo, privremeno rješenje dok ne dođe nešto bolje.
“Bako, mogu li još jednu pitu?” Amar me trgnuo iz misli.
“Naravno, dušo.” Nasmiješila sam se, ali osmijeh mi je bio gorak. Dok sam mu rezala komad pite, sjetila sam se dana kad sam ja bila mlada majka. Moj muž Ibro i ja nismo imali puno, ali smo imali jedno drugo. On je umro prije deset godina, a od tada mi je kuća postala prevelika i pretiha.
Navečer sam sjedila sama u dnevnoj sobi, slušajući kako vjetar udara o prozore. Sjećanja su navirala – smijeh moje djece dok su trčala po dvorištu, Ibrin glas dok mi šapće da će sve biti dobro. Sad su svi odrasli i otišli svojim putem. Sanela u Sarajevu, sin Edin u Mostaru, a najmlađa Lejla u Tuzli. Svi imaju svoje živote, svoje brige. Ja sam im postala adresa za pakete i čuvanje djece.
Sutradan je Sanela došla po Amara. Bila je umorna, podočnjaci su joj se isticali ispod očiju.
“Mama, znaš li kad će ti napokon ta penzija?” upitala je bez uvoda.
“Još čekam papire iz firme. Znaš kako to ide kod nas…”
Sanela je uzdahnula. “Ma znam… Samo… teško mi je sve ovo. Ajla stalno bolesna, Amar ne voli biti kod Lejle jer ga ona tjera da piše zadaću… Kod tebe mu je najbolje.”
Osjetila sam kako me obuzima mješavina ponosa i tuge. Zar sam samo zato dobra – jer ne tjeram unuka na zadaću?
“Znaš li ti koliko meni znači što ste vi tu?” pitala sam tiho.
Sanela me pogledala kao da prvi put vidi moju bol. “Znam, mama… Ali znaš i ti kako je danas – svi trče za poslom, za parama… Nema vremena ni za šta drugo.”
Nisam joj zamjerila. Znam da nije lako biti samohrana majka. Ali nisam mogla pobjeći od osjećaja da sam postala teret – nešto što se mora riješiti, a ne netko koga se voli.
Te noći nisam mogla spavati. U glavi su mi se vrtjele slike iz prošlosti: Ibro kako popravlja ogradu, djeca kako beru šljive, ja kako pečem kruh za cijelu ulicu. Sve je to nestalo – ostala sam sama sa svojim uspomenama i čekanjem na penziju koja će možda donijeti malo sigurnosti, ali neće vratiti toplinu doma.
Jednog dana došla je Lejla s mužem Adnanom. Sjeli su za stol bez puno riječi.
“Mama,” počela je Lejla oprezno, “razmišljali smo… Kad dobiješ penziju, možda bi mogla doći kod nas u Tuzlu? Adnan radi do kasno, meni bi baš dobro došlo da neko bude s djecom…”
Pogledala sam ih oboje – njihova lica puna očekivanja, ali bez stvarne želje da me ugoste zbog mene same.
“A šta ako ja želim ostati ovdje? Ovo je moj dom,” rekla sam tiho.
Lejla je slegnula ramenima. “Kako hoćeš… Samo nemoj onda poslije reći da si sama.”
Nakon što su otišli, dugo sam sjedila u tišini. Pitala sam se gdje sam pogriješila kao majka – jesam li ih previše razmazila? Jesam li ih naučila da ljubav znači žrtvovanje ili samo davanje bez povratka?
Dani su prolazili sporo. Susjede su sve rjeđe svraćale – svi su zauzeti svojim životima ili su već otišli djeci u Njemačku ili Austriju. Jedino društvo bila mi je stara mačka Maza i povremeni pozivi iz Mostara.
Jednog popodneva zazvonio je telefon.
“Mama?” Edinov glas bio je tih.
“Šta je sine?”
“Samo sam htio čuti kako si… Znaš, razmišljam često o tebi. Znam da nismo puno dolazili zadnjih godina… Ali znaš da te volimo?”
Suza mi skliznu niz obraz. “Znam sine… Samo bih voljela da to češće čujem ili osjetim.”
Nakon tog razgovora osjećala sam se malo lakše – kao da ipak nisam sasvim zaboravljena.
Ali pitanje je ostalo visjeti u zraku: Što vrijedi život kad postaneš samo opcija za čuvanje djece ili rješenje za tuđe probleme? Gdje nestaje dostojanstvo starosti kad te vlastita djeca vide samo kroz prizmu koristi?
Možda nisam savršena majka ni baka. Možda nisam uvijek znala pokazati ljubav na pravi način. Ali zar nije svaka baka zaslužila malo više od čekanja na penziju i tuđih planova?
Ponekad se pitam: Jesmo li mi stariji sami krivi što smo djecu naučili da ljubav znači žrtvu bez granica? Ili je ovaj svijet jednostavno prebrzo zaboravio što znači biti obitelj?