Kad mi je sin nazvao: Istina o mojoj bivšoj svekrvi koju nikad nisam htjela čuti
“Mama, moramo razgovarati. Ne mogu više šutjeti.” Glas mog sina, Davora, tresao se kroz slušalicu. Bilo je kasno navečer, kiša je lupala po prozoru mog malog stana u Novom Zagrebu. Srce mi je preskočilo – poznajem taj ton. To nije bio običan poziv. “Što se dogodilo, Davor? Je li sve u redu s Lanom?” pitala sam, pokušavajući prikriti paniku.
“Nije o Lani… Radi se o baki. O tvojoj bivšoj svekrvi.”
Kao da mi je netko izbio zrak iz pluća. Godinama sam pokušavala zaboraviti tu ženu – Nadu, majku mog bivšeg muža, čovjeka koji me ostavio zbog druge žene iz Osijeka. Nada je uvijek bila hladna prema meni, nikad nisam bila dovoljno dobra za njezina sina. Nakon razvoda, prekinula sam svaki kontakt s njom. Davor ju je povremeno viđao, ali nikad nije pričao o tome.
“Što je s njom?”
Davor je šutio nekoliko sekundi. “Mama, baka je bolesna. Ima rak. I… želi te vidjeti. Kaže da ti mora nešto reći prije nego što umre.”
Osjetila sam kako mi se tijelo ledi. Sjećanja su navirala: hladni pogledi preko stola za Božić, šaptanje iza leđa, njezine riječi koje su me rezale dublje od bilo kakve uvrede – “Naša obitelj nije navikla na takve žene.”
“Zašto bi me sada zvala? Nakon svega?”
“Ne znam, mama. Ali mislim da joj je stvarno stalo. Plače svaki put kad pričamo o tebi. Molim te, dođi barem jednom. Zbog mene.” Davorov glas bio je slomljen.
Nisam spavala cijelu noć. U glavi su mi se vrtjele slike prošlosti: moj bivši muž Ivan kako odlazi iz stana s koferima, Nada koja mi ne dopušta da uzmem ni jednu šalicu iz njihove kuće u Mostaru kad sam odlazila… Ipak, Davor je moj sin. Ako njega boli, boli i mene.
Sljedeći dan sam sjela u autobus za Mostar. Ruke su mi drhtale dok sam prolazila pored poznatih mjesta: stara pekara gdje smo kupovali kifle nedjeljom, park gdje sam Davora učila voziti bicikl… Sve je bilo isto, a opet potpuno drugačije.
Nada je ležala na krevetu u dnevnoj sobi, sitna i krhka, oči upale ali još uvijek oštre. Davor mi je stisnuo ruku i izašao iz sobe.
“Sjedni, Marija,” rekla je tiho.
Sjela sam na rub kreveta, osjećajući se kao uljez u vlastitom životu.
“Znam da nemaš razloga da mi oprostiš,” počela je Nada, glas joj je drhtao. “Ali moram ti reći istinu prije nego što odem.”
Gledala sam je bez riječi.
“Znaš li zašto sam bila tako hladna prema tebi? Nije to bilo samo zato što si iz Zagreba ili što nisi bila po mojoj mjeri… Bila sam ljubomorna. Tvoj osmijeh, tvoja snaga – podsjećali su me na mene prije nego što sam izgubila sve što sam voljela.”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči.
“Ivanov otac… nije otišao samo tako. Otišao je zbog mene. Bila sam previše ponosna, previše tvrdoglava da priznam kad griješim. Kad si ti došla u našu obitelj, bojala sam se da ćeš biti bolja majka i žena nego što sam ja ikad bila. Zato sam te odbacivala. Nisam znala drugačije.”
Tišina je visjela između nas kao težak oblak.
“Zašto mi to sada govoriš?” prošaptala sam.
Nada je zatvorila oči. “Jer ne želim da Davor nosi teret naših pogrešaka. Želim da zna da smo obje voljele njega više od svega. I želim da znaš… žao mi je. Za sve.” Suze su joj klizile niz obraze.
Nisam znala što reći. Godinama sam sanjala o ovom trenutku – o isprici koja bi opravdala moju bol – ali sada kad je došla, osjećala sam samo prazninu i tugu.
“Znaš,” rekla sam tiho, “i ja sam griješila. Mrzila sam te više nego što bih ikad priznala Davoru. Krivila sam te za sve što mi se dogodilo nakon razvoda. Možda smo obje izgubile previše vremena.” Suze su mi klizile niz lice.
Nada se nasmiješila kroz suze. “Možda još nije kasno za oprost.”
Ostale smo tako sjediti još dugo, držeći se za ruke kao dvije izgubljene djevojčice koje su napokon pronašle put jedna do druge.
Davor nas je zatekao u zagrljaju kad se vratio u sobu. Pogledao nas je zbunjeno, a onda mu se lice ozarilo osmijehom kakav nisam vidjela godinama.
Nada je umrla nekoliko tjedana kasnije. Na sprovodu smo stajali zajedno – ja, Davor i Ivan – prvi put nakon dugo vremena kao obitelj, makar samo na trenutak.
Danas često razmišljam o toj noći kad me Davor nazvao i pitao mogu li oprostiti ženi koja mi je godinama nanosila bol. Pitam se: koliko nas nosi teret prošlosti koju nismo birali? I koliko smo spremni pustiti ga – zbog onih koje volimo?