Kad me sin pitao može li baku zvati ‘mama’: Istina koju sam godinama skrivala
“Zašto ne mogu baku zvati mama?” upitao je moj šestogodišnji sin Filip, dok sam mu vezala tenisice za vrtić. Njegov glas bio je tih, ali riječi su mi zarezale srce kao nož. U tom trenutku, dok je sunce sramežljivo provirivalo kroz prozor naše male zagrebačke kuhinje, osjetila sam kako mi se u prsima skuplja oluja koju više nisam mogla obuzdati.
Moja svekrva, gospođa Ljubica, sjedila je za stolom s šalicom kave, kao i svako jutro otkako smo se doselili kod nje nakon što je moj muž Ivan ostao bez posla. Pogledala me preko naočala, onim svojim prodornim očima koje su uvijek znale prepoznati slabost. “Dijete samo pita, Ana. Nemoj se odmah uzrujavati,” rekla je mirno, ali u njenom glasu osjetila sam prigušenu pobjedu.
Zadrhtala sam. Nisam željela da Filip vidi moju slabost, ali nisam više mogla šutjeti. “Filip ima samo jednu mamu,” izgovorila sam glasnije nego što sam planirala. “I to sam ja.”
Ivan je ušao u kuhinju taman na vrijeme da čuje moju izjavu. Pogledao me zbunjeno, a Ljubica je podigla obrve. “Ana, ne dramatiziraj. Znaš da ga ja čuvam cijele dane dok ti radiš. Djeca se vežu za one koji su tu uz njih.”
“Znam, Ljubice,” odgovorila sam kroz stisnute zube, “ali to ne znači da možeš zauzeti moje mjesto.”
Tišina je pala na kuhinju. Filip je gledao čas mene, čas baku, nesvjestan težine naših riječi. U meni se miješala krivnja i bijes. Sjetila sam se dana kad sam s ponosom primila diplomu Ekonomskog fakulteta kao najbolja u generaciji. Sjećam se kako sam sanjala o karijeri, o životu u Zagrebu, o tome kako ću biti uzor svom djetetu. Ali život me naučio da planovi često padaju pred stvarnošću.
Kad je Ivan izgubio posao u banci, morali smo prodati stan i preseliti se kod njegove majke na Trešnjevku. Ja sam radila duge sate u knjigovodstvu, a Ljubica je preuzela brigu o Filipu. U početku sam bila zahvalna, ali s vremenom sam počela osjećati kako mi izmiče tlo pod nogama. Filip je sve češće tražio baku umjesto mene, a ja sam se osjećala kao gost u vlastitom životu.
Jedne večeri, dok sam kasno došla kući, čula sam kako Filip iz svoje sobe šapuće: “Bako, hoćeš mi pričati priču?” Srce mi se slomilo na tisuću komadića. Nisam imala snage ni ući u sobu.
Sutradan na poslu nisam mogla prestati razmišljati o svemu. Moja kolegica Mirela primijetila je da sam odsutna. “Ana, jesi dobro?” upitala me dok smo pile kavu na pauzi.
“Ne znam više tko sam Mirela,” priznala sam joj tiho. “Osjećam se kao da me vlastito dijete ne prepoznaje kao majku.”
“Znaš što? Moraš postaviti granice. Svekrve su takve – ako im dopustiš, preuzet će cijeli tvoj život,” rekla je odlučno.
Te riječi su mi odzvanjale u glavi kad sam se vratila kući te večeri. Ljubica me dočekala s osmijehom i tanjurom sarme. “Jedi, Ana, moraš se malo udebljati,” rekla je kao uvijek.
“Hvala,” promrmljala sam i povukla se u sobu.
Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svojoj mami u Osijeku koja mi je uvijek govorila: “Budi svoja, Ana. Ne daj nikome da ti uzme ono što ti pripada.” Ali kako biti svoja kad si gost u tuđoj kući?
Sljedećih dana napetost je rasla. Ivan je sve češće bio nervozan i povlačio se u sebe. Jedne subote navečer, dok smo svi sjedili za stolom, Filip je opet rekao: “Bako, ti si najbolja mama na svijetu!”
Nisam više mogla izdržati. Ustala sam naglo i povikala: “Dosta! Ja sam njegova majka! Ja!”
Ivan me pokušao smiriti: “Ana, molim te…”
Ali ja nisam stajala. Suze su mi tekle niz lice dok sam gledala Ljubicu pravo u oči: “Godinama šutim i trpim jer mislim da radim najbolje za svoju obitelj. Ali više ne mogu! Neću dopustiti da mi uzmeš sina!”
Ljubica je prvi put izgledala zatečeno. “Ana… nisam to htjela… Samo želim pomoći…”
“Pomoći? Ili zamijeniti me?” pitala sam kroz jecaje.
Filip je počeo plakati i potrčao k meni: “Mama, nemoj plakati! Volim te!”
Taj zagrljaj bio je sve što mi je trebalo da shvatim – moram se boriti za svoje mjesto u njegovom životu.
Nakon tog dana stvari su se promijenile. Ivan i ja smo dugo razgovarali i odlučili pronaći rješenje – makar to značilo preseljenje u manji stan ili dodatni posao sa strane. Ljubica se povukla i počela poštovati moje granice.
Ali još uvijek me proganja pitanje: Jesam li predugo čekala da progovorim? Koliko nas još šuti dok nas vlastite obitelji polako brišu iz života?