Kad me je muž izdao na porodu: Snaga žene s Balkana

“Ne mogu više, Ivana! Ne traži od mene da budem tu!” vikao je Dario, moj muž, dok sam ležala na stolu u rađaonici splitske bolnice. Njegove riječi su mi odzvanjale u glavi jače od svakog trudova. Sestre su me pokušavale smiriti, ali ja sam osjećala kako mi se srce lomi na tisuću komadića. U tom trenutku, dok sam rađala naše prvo dijete, ostala sam sama – ne fizički, nego emotivno.

Dario je uvijek bio tvrdoglav, ali nikad nisam mislila da će me ostaviti baš tada kad mi je najviše trebao. “Znaš da ne podnosim krv!” rekao je prije nego što je izjurio iz sobe. Svi su gledali u mene – doktorica, babica, čak i ona starija žena na susjednom krevetu. Osjećala sam se kao da svi znaju moju sramotu.

Moja mama, Marija, uvijek je govorila: “Žena mora biti jaka, Ivana. Muškarci su slabi kad treba biti najteže.” Nikad joj nisam vjerovala do te noći. Kad su mi stavili sina u naručje, suze su mi same tekle niz lice – ali nisu bile samo od sreće. Bile su to suze razočaranja, tuge i straha. Kako ću sama? Kako ću mu ikad oprostiti?

Prva noć u bolnici prošla je u magli. Dario se nije javio. Nije poslao poruku, nije pitao za sina. Sutradan je došao s ružom iz benzinske i nervoznim osmijehom. “Znaš mene… Nisam ja za bolnice,” rekao je tiho. Pogledala sam ga i prvi put osjetila hladnoću prema njemu.

Kad smo došli kući u naš mali stan na Sućidru, svekrva Ljubica je već čekala s juhom i savjetima. “Muškarci su ti takvi, sine. Nemoj mu zamjeriti. Bitno je da ste vi dobro.” Ali meni nije bilo dobro. Svaka riječ koju je Dario izgovorio zvučala je kao laž. Svaki njegov dodir bio mi je stran.

Noći su bile najgore. Mali Luka bi plakao, a Dario bi se okretao na drugu stranu i mrmljao: “Opet plače…” Jedne noći sam pukla.

“Zašto si otišao? Zašto nisi mogao biti uz mene?” pitala sam ga kroz suze.

“Ne znam… Bojao sam se… Nisam znao što da radim!” odgovorio je, ali nisam mu vjerovala. Nije to bio strah – bila je to sebičnost.

Dani su prolazili, a ja sam postajala sve jača. Mama mi je dolazila svaki dan, donosila juhu i pričala mi o svom porodu u Mostaru sedamdesetih – kako je bila sama jer joj je tata bio na radu u Njemačkoj. “Nisi ti prva ni zadnja kojoj muž nije bio uz rame,” tješila me.

Ali ja nisam htjela biti još jedna žena koja šuti i trpi. Počela sam razgovarati s prijateljicama – Anom iz Zagreba i Eminom iz Sarajeva. Svaka je imala svoju priču o muškoj slabosti i ženskoj snazi.

“Znaš li koliko nas ima koje smo rodile same?” pitala me Emina preko videopoziva dok joj je kava ključala na šporetu.

“Ali boli… Boli kad znaš da te onaj koga voliš izdao baš kad si bila najranjivija,” odgovorila sam.

Ana se samo nasmijala: “Ivana, možda ti je sad teško, ali jednog dana ćeš shvatiti da si ti ta koja drži kuću na okupu. Oni misle da su glavni, ali bez nas bi sve propalo!”

Počela sam pisati dnevnik – svaku bolnu misao, svaki trenutak kad sam poželjela vrisnuti ili pobjeći. Pisanje me spašavalo od ludila.

Jednog dana, dok sam šetala Luku po Marjanu, srela sam stariju ženu s dvije unuke. Pogledala me i rekla: “Sine, ne brini… Muškarci dođu i prođu, ali djeca ostaju uz majku cijeli život.” Te riječi su mi dale snagu.

Dario se trudio popraviti stvari – kupovao je poklone za Luku, vodio nas na izlete do Omiša, ali između nas više nije bilo povjerenja. Svaki put kad bi me pogledao, vidjela sam onu noć u bolnici.

Jedne večeri, dok smo sjedili za stolom i jeli grah koji sam sama skuhala s djetetom u naručju, Dario je rekao: “Znam da sam pogriješio. Ne znam kako da ti to nadoknadim.” Pogledala sam ga i rekla: “Ne možeš. Ali možeš biti bolji otac nego što si bio muž te noći.”

Naučila sam živjeti s boli izdaje. Naučila sam voljeti sebe više nego što volim iluziju o savršenoj obitelji. Luka raste okružen ljubavlju – mojom ljubavlju, ljubavlju moje mame i prijateljica koje su uvijek tu.

Ponekad se pitam: Koliko nas još šuti o ovakvim stvarima? Koliko nas još trpi zbog tradicije i straha od osude? Možda je vrijeme da progovorimo – jer prava snaga žene s Balkana nije u tome da trpi, nego da preživi i voli sebe unatoč svemu.