Kad ljubav postane teret: Priča o snahi, sinu i neizgovorenim očekivanjima
“Sanja, ne mogu više! Tvoj sin samo sjedi pred televizorom, a ja radim sve po kući!” Lejlin glas drhti kroz slušalicu. Stojim na balkonu, gledam kako kiša pada po praznom dvorištu i osjećam kako mi se srce steže. Znam da nije lako, ali nisam li je upozoravala? Nisam li joj sto puta rekla: “Lejla, nemoj sve raditi umjesto njega. Pusti ga da opere svoj tanjir, da usisa, da nauči!” Ali ona je uvijek govorila: “Ma, Sanja, lakše mi je sama. On je umoran s posla.”
Sad mi se vraća svaka naša kava, svaki razgovor kad sam joj pokušavala objasniti kako sam ja prošla s njegovim ocem. Moj bivši muž, Zoran, bio je tipičan Bosanac: ‘muško ne pere suđe’, ‘muško ne pegla’. Godinama sam trpjela, dok nisam pukla. Sad Zoran živi s drugom ženom i, koliko čujem, ni njoj nije ništa lakše. A ja? Ja sam napokon slobodna, ali gledam kako se povijest ponavlja s mojim sinom.
“Lejla, dušo, znam da ti je teško. Ali znaš da sam ti govorila…”
“Znam, Sanja! Znam! Ali sad ne znam što da radim. Ako mu kažem nešto, naljuti se. Ako šutim, osjećam se kao sluškinja!”
Sjetim se kad su tek počeli živjeti zajedno. Lejla je bila zaljubljena do ušiju. Moj Marko je bio njezin svijet. Prala mu je košulje, kuhala mu omiljene sarme, čak mu je i čarape slagala po boji. Gledala sam ih i mislila: ‘Bože, pa ovo neće dobro završiti.’
Jednom sam joj rekla: “Lejla, pusti ga da sam opere suđe. Nije dijete.”
Ona se nasmijala: “Ma, Sanja, meni to nije teško. On radi puno, a ja sam još na porodiljnom.” Ali porodiljni je prošao, vratila se na posao u školu, a Marko je ostao isti. Navečer bi legao na kauč s pivom i daljinskim, a ona bi jurila za malim Damirom i usput kuhala večeru.
Sjećam se jedne večeri kad sam došla kod njih nenajavljeno. Damir je plakao jer nije mogao pronaći omiljeni autić. Lejla je pokušavala završiti ručak za sutra, a Marko je sjedio za kompjuterom i igrao igrice.
“Marko!” viknula sam iz hodnika. “Zašto ne pomogneš Lejli?”
Pogledao me kao da sam ga uvrijedila: “Mama, pa radim cijeli dan!”
“I ona radi cijeli dan! I još brine o djetetu!”
Lejla me povukla za rukav: “Sanja, molim te… Ne treba mi svađa.”
Tada sam prvi put osjetila nemoć. Nisam znala kako pomoći ni njoj ni sebi.
Danas mi Lejla plače u slušalicu i pita me što da radi. A ja nemam odgovor. Znam da nije lako mijenjati navike koje su usađene generacijama. U našoj kući uvijek je bilo jasno tko što radi: žene kuhaju i čiste, muškarci sjede i čekaju. Iako sam pokušavala Marka učiti drugačije, Zoran bi uvijek govorio: “Pusti ga, muško je to.” I tako je Marko naučio čekati.
“Lejla, možda da probate razgovarati? Da mu objasniš kako se osjećaš?”
“Pokušala sam! Kaže da pretjerujem. Da su svi muškarci takvi. Da ni njegov tata nikad nije ništa radio po kući.”
Zatvorim oči i osjećam kako me boli svaka njena riječ. Jer znam da je istina. I znam da sam i ja dio tog problema.
“Možda bi bilo dobro da odete zajedno kod nekog stručnjaka? Da probate savjetovanje?”
Lejla uzdahne: “On misli da su to gluposti. Kaže da žene danas previše traže. Da su naše mame sve stizale bez prigovora.”
Sjetim se svoje mame. Kako je šutjela dok joj otac naređuje što će kuhati za ručak. Kako nikad nije sjela dok svi ne pojedu. I kako je jednom tiho zaplakala u kuhinji misleći da je nitko ne vidi.
“Lejla, znaš li što? Možda trebaš početi od sebe. Prestani raditi sve umjesto njega. Pusti ga da vidi što znači kad nema čistih čarapa ili kad nema večere na stolu. Možda će tek tada shvatiti koliko vrijedi tvoj trud.”
Lejla šuti nekoliko sekundi pa tiho kaže: “Bojim se da će me još više zamrziti ako to napravim…”
“Ako te voli, neće te zamrziti zbog toga što tražiš poštovanje. Ako te ne voli dovoljno da te poštuje… onda moraš razmisliti što ti zapravo treba u životu.” Osjetim knedlu u grlu dok izgovaram te riječi.
Navečer sjedim sama u stanu i razmišljam o svemu što smo prošle – ja sa Zoranom, Lejla s Markom – i pitam se gdje smo pogriješile. Jesmo li mi žene same krive što smo ih razmazile? Ili su oni jednostavno naučeni tako od malih nogu?
Sutra ću otići kod Lejle i Marka na kavu. Neću im držati predavanja. Samo ću biti tu ako zatreba razgovor ili zagrljaj.
A vi mi recite – jesmo li mi žene same krive što previše preuzimamo na sebe? Ili društvo treba naučiti naše sinove drugačije? Kako vi rješavate ovakve situacije u svojim obiteljima?