Kad ljubav postane računica: Priča jedne majke iz Zagreba
“Znaš, mama, stvarno nam je teško bez tvoje pomoći. Luka treba nove tenisice, a Marko je opet ostao bez posla. Ne znam kako ćemo izgurati ovaj mjesec.”
Sjedila sam za kuhinjskim stolom, gledala Anu kako nervozno prebire po mobitelu i osjećala kako mi srce tone. Uvijek sam bila tu za nju. Od kad joj je otac poginuo u prometnoj nesreći, bila sam i majka i otac. Radila sam dvostruke smjene u bolnici, štedjela svaku kunu, samo da njoj ništa ne nedostaje. Kad je rodila Luku, moj svijet se ponovno ispunio radošću. Svaki slobodan trenutak provodila sam s njim, a svaki višak novca išao je na Anu i njezinu obitelj.
Ali sada, kad sam napokon otišla u mirovinu, stvari su se promijenile. Moja mirovina jedva pokriva režije i lijekove. Prvi put u životu morala sam Ani reći “ne”.
“Ana, znaš da više ne mogu kao prije. Mirovina mi je mala, jedva preživljavam. Možda bi Marko mogao pronaći neki dodatni posao?”
Pogledala me s gađenjem koje nisam prepoznala u njenim očima. “Uvijek si imala za mene! Sad kad ti više ne trebam, odjednom nemaš ništa! Znaš što? Ne moraš se više truditi. Neću ti više dosađivati.”
Nakon tog razgovora, Ana se nije javljala tjednima. Nisam vidjela Luku već mjesecima. Prvo sam mislila da je zauzeta, ali onda sam shvatila – prestala me zvati jer joj više ne mogu dati novac.
Prolazili su mjeseci. Svaki dan bih gledala kroz prozor, nadajući se da ću ugledati Luku kako trči prema vratima, noseći crteže koje mi je uvijek donosio. Umjesto toga, susjeda Ivanka bi mi donosila vijesti: “Vesna, vidjela sam Anu jučer u Importanneu s Lukom. Kako je mali narastao!”
Svaki put kad bih to čula, srce bi mi preskočilo. Zašto me izbjegava? Zar sam cijeli život bila samo bankomat?
Jedne večeri, dok sam slagala stare fotografije, pronašla sam sliku na kojoj Ana ima pet godina, a ja je držim za ruku na Jarunu. Sjetila sam se kako je tada plakala jer nije dobila sladoled, a ja sam joj obećala da ću joj uvijek biti tu kad zaplače.
Ali sada, kad ja plačem, nema nikoga.
Pokušala sam joj poslati poruku: “Ana, nedostajete mi ti i Luka. Voljela bih vas vidjeti.” Odgovora nije bilo.
Prošlo je godinu dana otkako nisam vidjela svog unuka. Božić sam provela sama uz televizor, gledajući kako drugi bake i djedovi uživaju s unucima u reklami za Konzum. Na Uskrs sam ispekla kolače koje Luka voli i ostavila ih na stolu – nitko nije došao.
Jednog dana skupila sam hrabrost i otišla do Aninog stana na Trešnjevci. Zvono je odzvonilo prazno. Kroz prozor sam vidjela Lukine igračke na balkonu. Srce mi se steglo.
Na povratku kući srela sam Marka na tramvajskoj stanici.
“Marko… Kako ste? Kako je Luka?” pitala sam tiho.
Pogledao me kratko i slegnuo ramenima. “Ana ne želi da dolazite. Kaže da ste nas ostavili na cjedilu kad nam je bilo najteže.”
Nisam znala što reći. Osjećala sam se kao da me netko udario šakom u trbuh.
Dani su prolazili sporo. Počela sam razgovarati sama sa sobom dok bih zalijevala cvijeće na balkonu.
“Jesam li stvarno bila toliko loša majka? Jesam li ih razmazila? Ili su oni mene iskoristili?”
Jedne večeri zazvonio je telefon. Bila je to moja sestra Mirjana iz Sarajeva.
“Vesna, čujem da te Ana ne posjećuje? Znaš, kod nas u Bosni djeca još uvijek paze na roditelje… Ali vremena su teška svugdje. Možda joj treba vremena da shvati koliko joj značiš.”
Nisam znala što da mislim. Svi oko mene imali su mišljenje – susjeda Ivanka je tvrdila da djeca danas nemaju poštovanja; Mirjana je govorila da će se Ana vratiti kad joj opet nešto zatreba; a ja… Ja sam samo željela zagrliti svog unuka.
Jednog dana stigla mi je poruka od Ane: “Mama, Luka ima rođendan u subotu. Ako želiš doći, dobrodošla si – ali nemoj ništa donositi.” Poruka bez topline, bez srca.
Na rođendanu sam sjedila sama u kutu dok su Ana i Marko razgovarali s prijateljima. Luka mi je mahnuo izdaleka i nastavio igrati PlayStation s prijateljima iz razreda.
Na povratku kući osjećala sam se još usamljenije nego prije.
Sada sjedim ovdje i pišem ove retke jer ne znam kome bih se obratila. Je li ljubav između roditelja i djece danas stvarno postala računica? Jesam li pogriješila što sam uvijek sve davala Ani? Ili je ona pogriješila što me sada odbacuje?
Možda vi znate odgovor: Što vi mislite – gdje završava roditeljska dužnost, a gdje počinje iskorištavanje? Je li moguće ponovno izgraditi povjerenje kad jednom pukne?