Kad ljubav postane računica: Priča jedne bake iz Zagreba

“Ne možeš mi to napraviti, mama! Kako misliš da više nemaš? Pa znaš da nam treba!” Glas moje kćeri, Ivane, odjekivao je kroz slušalicu. Stajala sam kraj prozora u svom malom stanu na Trešnjevci, gledala u sive oblake nad Zagrebom i osjećala kako mi srce puca. Nisam joj znala objasniti da mi je mirovina jedva dovoljna za režije i lijekove, da više nemam snage ni mogućnosti raditi kao prije.

Ivana je uvijek bila moje sunce. Nakon što me muž, Dragan, napustio zbog druge žene kad je Ivana imala samo šest godina, ostale smo same. Radila sam kao spremačica u školi ujutro, a navečer čistila urede po centru grada. Nikad joj ništa nije falilo – nova odjeća, ekskurzije, instrukcije iz matematike. Sve sam davala, a sebe sam gurala u drugi plan. Sjećam se kako sam joj jednom kupila skupe tenisice koje su tada bile hit među djecom, iako sam cijeli mjesec jela samo juhu od povrća.

Kad je Ivana završila fakultet i udala se za Mirzu, nadala sam se da će napokon biti sretna i samostalna. No, život nije bio blag prema njima – Mirza je izgubio posao u građevini, a Ivana je radila u vrtiću za malu plaću. Tada sam počela slati novac svaki mjesec, ponekad i više nego što sam imala. Kad se rodio moj unuk, Tarik, osjećala sam se kao da mi je srce opet puno. Svaki slobodan trenutak provodila sam s njim – vodila ga u Maksimir, na sladoled na Cvjetni trg, čitala mu priče pred spavanje.

Ali sve se promijenilo prošle zime. Liječnik mi je rekao da imam visok tlak i šećer, da moram paziti na sebe. Računi su rasli, lijekovi su postali skupi. Jednog dana sam sjela za stol, uzela papir i olovku i shvatila – više ne mogu slati novac Ivani. Nazvala sam je drhtavim glasom i pokušala objasniti. “Ivana, dušo… znaš da te volim najviše na svijetu, ali više ne mogu pomagati kao prije. Mirovina mi je mala…”

Nastupila je tišina s druge strane. Onda je uslijedio hladan odgovor: “Dobro, mama. Ako ne možeš pomoći, onda ne moraš ni dolaziti svaki vikend. Tarik ima dovoljno svojih obaveza.” Nisam mogla vjerovati što čujem. Kao da sam joj bila potrebna samo dok sam mogla davati novac.

Prošli su tjedni bez poziva, bez poruka. Pokušavala sam nazvati Ivanu, ali bi se uvijek javila govorna pošta. Pisala sam joj poruke: “Nedostajete mi… Kako je Tarik?” Nikad nije odgovorila. Počela sam sumnjati u sve – jesam li pogriješila što sam joj uvijek sve davala? Jesam li je razmazila? Ili je ovo samo prolazna ljutnja?

Jednog dana srela sam susjedu Nadu na stubištu. “Nisam vas dugo vidjela s unukom,” rekla je tiho. Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. “Ne daju mi ga vidjeti…” promrmljala sam.

Noći su postale duge i hladne. Svaki put kad bih čula dječji smijeh ispod prozora, srce bi mi preskočilo od nade da ću ugledati Tarika. Počela sam sanjati o njemu – kako me zove “baka”, kako trči prema meni raširenih ruku.

Jednog jutra skupila sam hrabrost i otišla pred Ivaninu zgradu na Jarunu. Stajala sam ispod prozora s vrećicom punom Tarikovih najdražih keksa i slikovnica koje sam mu kupovala kad je bio mali. Nakon pola sata čekanja izašla je Ivana s Tarikom za ruku.

“Ivana! Tarik!” viknula sam tiho, gotovo moleći.

Ivana me pogledala hladno, kao stranca. “Mama, rekla sam ti da nam ne trebaš dolaziti nenajavljeno.” Tarik me pogledao zbunjeno, ali nije ništa rekao.

“Dušo… samo sam htjela vidjeti svog unuka… Donijela sam mu kekse…”

“Ne treba nam ništa od tebe!” odbrusila je Ivana i povukla Tarika za ruku.

Stajala sam tamo još dugo nakon što su otišli, osjećajući se kao da mi je netko iščupao srce iz grudi.

Dani su prolazili sporo. Počela sam razgovarati sama sa sobom, prebirući po uspomenama – prvi Ivanin osmijeh, prvi dan škole, kako smo zajedno kitile bor svake zime… Sve te slike sada su me boljelo više nego ikad.

Jedne večeri zazvonio je telefon. Bio je to Mirza.

“Gospođo Marija… Znam da ste povrijeđeni. Ivani nije lako… Ali možda ste joj previše olakšali život. Sad kad nema vaše pomoći, teško joj je prihvatiti odgovornost.” Njegove riječi su me pogodile kao grom iz vedra neba.

“Mirza… ja samo želim vidjeti svog unuka… Nisam ja bankomat… Ja sam njegova baka!”

“Znam… Pokušat ću razgovarati s Ivanom,” rekao je tiho.

Nakon tog razgovora ništa se nije promijenilo. Dani su prolazili u tišini i samoći. Počela sam volontirati u lokalnom domu za starije osobe – tamo su barem ljudi željeli društvo i razgovor.

Ponekad se pitam gdje smo pogriješili kao društvo? Zašto ljubav postaje računica? Je li moguće da roditelji vrijede samo dok mogu davati materijalno? Ili smo sami krivi što smo djecu naučili da ljubav ima cijenu?

Možda će jednog dana Ivana shvatiti koliko joj nedostajem – ne zbog novca, nego zbog ljubavi koju samo majka može dati.

A vi? Jeste li ikada osjetili da vas vlastita djeca gledaju kroz novac koji im možete dati? Je li moguće ponovno izgraditi povjerenje kad jednom pukne?