Kad ljubav postane računica: Ispovijest Ljiljane iz Osijeka
„Ne možeš mi to napraviti, mama! Znaš da nam treba pomoć!“ – vikala je Martina, moja kćer, dok je stajala na pragu mog stana, držeći za ruku malog Ivana koji je zbunjeno gledao u pod. U tom trenutku, srce mi se slamalo na tisuću komadića. Nisam joj znala objasniti da više nemam odakle davati. Mirovina mi je jedva dovoljna za režije i lijekove. Ali ona nije htjela čuti. Samo je okrenula leđa i otišla, povlačeći Ivana za sobom.
Sjedila sam satima u tišini, zureći u praznu šalicu kave. Uvijek sam bila tu za Martinu. Kad joj je muž otišao s drugom ženom, ja sam bila ta koja je tješila, čuvala Ivana dok je radila duple smjene u bolnici, posuđivala novac kad bi joj nestalo za stanarinu ili vrtić. Nikad nisam pitala kad će vratiti. Nikad nisam brojala. Samo sam davala, jer sam vjerovala da je to ljubav.
Ali sada, kad više ne mogu, kad sam napokon odlučila misliti i na sebe, ona me kažnjava šutnjom. Prošla su tri mjeseca otkako nisam vidjela Ivana. Tri mjeseca otkako mi Martina nije poslala ni poruku. Svaki dan gledam kroz prozor, nadajući se da će se pojaviti ispred zgrade, ali ništa. Susjeda Ružica me tješi: „Ma pusti, Ljiljana, djeca su danas sebična. Samo uzimaju.“ Ali ja ne mogu vjerovati da je moje dijete takvo.
Sjećam se dana kad sam Martinu prvi put odvela u školu. Imala je crvenu mašnu u kosi i plakala je jer nije htjela ostaviti mamu. „Bit ću tu kad se vratiš“, rekla sam joj tada. I bila sam uvijek tu – na priredbama, na roditeljskim sastancima, na hitnoj kad je pala s bicikla i slomila ruku. Bila sam tu i kad je rodila Ivana, držala joj ruku dok je vrištala od bolova. Bila sam tu kad joj je muž ostavio samo poruku na stolu i nestao preko noći.
Možda sam previše davala? Možda sam je naučila da ljubav znači novac? Da majka vrijedi samo dok pomaže? Ne mogu prestati vrtjeti ta pitanja po glavi.
Jedne večeri zazvonio je telefon. Bio je to moj brat Zoran iz Zagreba.
– Ljiljana, moraš biti čvrsta. Martina će shvatiti što radi tek kad joj ponestane izgovora. Ne možeš ti vječno biti bankomat.
– Ali Zorane, to je moje dijete! Kako da joj okrenem leđa?
– Nisi ti njoj okrenula leđa. Ona je tebi.
Nakon tog razgovora osjećala sam se još gore. Nisam spavala cijelu noć. Ujutro sam otišla do tržnice kupiti malo voća – možda će me šetnja oraspoložiti. Na povratku sam srela staru prijateljicu Anicu.
– Ljiljana, što si tako potištena?
– Ma ništa… Martina me ne zove više…
Anica me zagrlila i rekla: „Znaš, i meni su djeca takva. Samo kad im treba nešto.“
Vratila sam se kući s osjećajem da nisam sama u ovoj boli. Ali to nije olakšalo prazninu.
Navečer sam sjela za stol i napisala Martinin broj na papirić. Gledala sam ga dugo, pa ipak nazvala.
– Halo?
– Martina… ja sam…
– Što hoćeš?
– Samo… htjela sam znati kako ste ti i Ivan.
– Dobro smo. Nemam vremena sad.
– Martina… molim te… nedostajate mi.
S druge strane tišina.
– Mama, ako ne možeš pomoći, nemoj nas ni zvati.
Prekinula je.
Taj zvuk prekida veze bio je kao nož u srce. Plakala sam cijelu noć. Sljedećih dana nisam izlazila iz stana. Susjedi su primijetili da me nema na klupi ispred zgrade. Ružica mi je donijela juhu:
– Ljiljana, moraš jesti! Nećeš valjda zbog nje umrijeti od tuge!
Ali kako objasniti nekome tko nema djecu koliko boli kad te tvoje dijete odbaci?
Jednog jutra stiglo je pismo na moje ime. Rukopis Martinin. Drhtavim rukama otvorila sam ga:
„Mama,
Znam da si ljuta na mene. I ja sam ljuta na tebe. Osjećam se sama u ovom gradu, bez muža, bez podrške… Znam da nemaš više novca, ali meni trebaš TI, a ne tvoje pare. Ne znam kako da ti to kažem uživo jer uvijek plačem kad te vidim. Ivan te stalno spominje. Možda možemo doći u nedjelju na ručak? Ako želiš…
Martina“
Plakala sam dok sam čitala te riječi. Možda smo obje pogriješile – ja što sam mislila da ljubav znači stalno pomagati novcem, ona što nije znala tražiti samo zagrljaj.
U nedjelju su došli. Ivan mi je skočio u zagrljaj:
– Bako! Nedostajala si mi!
Martina je stajala na vratima, oči crvene od suza.
– Oprosti, mama…
Zagrlile smo se dugo i plakale obje.
Danas znam: ljubav nije računica. Nije ni žrtva ni novac ni usluga – ljubav je biti tu jedno za drugo kad najviše boli.
Pitam vas: Jesmo li mi roditelji sami krivi što nas djeca uzimaju zdravo za gotovo? Ili su vremena jednostavno takva? Koliko treba dati prije nego što naučimo reći – dosta?