Kad ljubav nije dovoljna: Priča o Lejli, Damiru i maloj Emi
“Znaš li ti kako je to kad te vlastiti muž pogleda kao stranca?” Lejlin glas drhti dok joj ruke stežu ručku kolica. Tramvaj škripi u daljini, ali ona ne miče pogled s mene. “Sanja, ja više ne znam tko sam.”
Stojim pored nje, osjećam hladnoću sarajevskog jutra, ali još više hladnoću koja izbija iz njenih riječi. Prije nekoliko godina Lejla je bila ona djevojka koja je uvijek prva plesala na svadbama, smijala se najglasnije i vjerovala da ljubav može sve. Damir je bio njezin princ – zgodan, šarmantan, uvijek spreman na šalu. Svi smo im zavidjeli na toj sreći.
“Damir je rekao da nije spreman,” šapće Lejla, “ali ja sam mislila da će se promijeniti kad Ema dođe.”
Sjećam se dana kad mi je javila da je trudna. Skakali smo po njenom stanu u Novom Zagrebu, smijale se i planirale kako će Ema biti naša mala princeza. Damir je tada bio odsutan, na nekom poslovnom putu u Mostaru. Već tada sam osjetila neku pukotinu u njihovoj vezi, ali nisam htjela kvariti sreću.
“Znaš li što mi je rekao kad sam mu pokazala prvi ultrazvuk? ‘Lejla, nisi me ni pitala želim li dijete.’ Kao da sam ga izdala. Kao da sam mu nešto ukrala.”
Gledam Lejlu kako pokušava sakriti suze. Ljudi prolaze, žure na posao, nitko ne primjećuje dramu koja se odvija na tramvajskoj stanici.
“I što si mu rekla?” pitam tiho.
“Ništa. Nisam imala snage. Samo sam šutjela i nadala se da će ga proći. Ali nije prošlo. Kad se Ema rodila, došao je u bolnicu s buketom cvijeća i onim lažnim osmijehom. Držao ju je minutu-dvije, a onda otišao pod izlikom da mora raditi. Od tada je sve krenulo nizbrdo.”
Lejla mi priča kako su dani prolazili u tišini. Damir bi dolazio kući kasno, izbjegavao Emu, a nju gledao kao neprijatelja. Pokušavala je razgovarati s njim, predlagala savjetovanje, ali on bi samo odmahnuo rukom.
“Jednom sam ga pitala voli li nas još. Znaš što mi je rekao? ‘Volim tebe, ali nisam tražio ovo.’ Kao da je Ema neka greška, nešto što se može izbrisati gumicom.”
Osjećam bijes prema Damiru, ali i tugu zbog Lejle. Znam koliko ga voli, koliko je sanjala o obitelji.
“Moji roditelji su mi rekli da izdržim zbog djeteta,” nastavlja Lejla. “Ali kako da izdržim kad svaki dan osjećam da nestajem? Kad me muž gleda kao teret? Kad Ema raste bez oca koji je želi zagrliti?”
Sjećam se svog djetinjstva u Splitu, kako su moji roditelji znali vikati jedno na drugo, ali nikad nisu okrenuli leđa meni ili bratu. U Bosni i Hrvatskoj često se govori da žena mora trpjeti zbog djece, zbog obitelji, zbog ‘što će selo reći’. Ali što kad trpljenje postane nepodnošljivo?
Lejla mi priča o noćima kad Ema plače i traži tatu koji nikad ne dolazi. O Damiru koji vikendom odlazi s prijateljima na utakmice ili sjedi po kafanama dok ona sama kuha i presvlači pelene.
“Ponekad pomislim da sam pogriješila što sam rodila Emu,” šapće kroz suze. “Ali onda je pogledam kako spava i znam da bih opet sve isto napravila. Samo bih voljela da nisam sama u svemu ovome.”
Pokušavam je utješiti riječima koje ni sama ne vjerujem: “Možda će se Damir promijeniti… možda mu treba vremena…”
Lejla odmahne glavom: “Neće se promijeniti. On ne želi biti otac. To je istina koju ne mogu više ignorirati.”
Priča mi kako su joj roditelji predložili da se vrati kući u Tuzlu, ali ona ne želi odustati od života koji je gradila s Damirom. Boji se osude okoline, boji se samoće, boji se budućnosti.
“Sanja, znaš li koliko puta sam poželjela samo nestati? Da me nema? Ali onda pomislim na Emu… Ona nema nikog osim mene.”
Tramvaj dolazi i ljudi ulaze u njega kao automati. Lejla ostaje stajati na stanici, kolica miruju.
“Znaš li što je najgore?” pita me tiho dok tramvaj odlazi. “Najgore je što ga još uvijek volim. I mrzim sebe zbog toga. Kako možeš voljeti nekoga tko te uništava?”
Zagrlim je i osjećam njenu krhkost pod rukama.
Kasnije tog dana razmišljam o Lejli i Damiru, o svim ženama koje nose teret tuđe nezrelosti na svojim leđima. O društvu koje ih gura da šute i trpe zbog ‘djeteta’, zbog ‘obitelji’, zbog ‘što će ljudi reći’.
Pitam se: Koliko nas još živi u sjeni tuđih odluka? Koliko nas još čeka da netko drugi preuzme odgovornost koju nikad nije htio?
Možda ljubav nije dovoljna da spasi obitelj – ali zar nije dovoljno voljeti svoje dijete i sebe? Zar nije vrijeme da prestanemo šutjeti i počnemo birati sebe?