Kad jednakost uđe u kuhinju: Priča iz srca jedne zagrebačke obitelji
“Ivan, zar ti stvarno misliš da je u redu da ti pereš suđe dok Lejla sjedi i čita novine?” pitala sam ga glasom koji je drhtao od mješavine nevjerice i ljutnje. Bilo je subotnje jutro, miris kave širio se kuhinjom, a sunce je kroz prozor bacalo zlatne pruge po stolu. Ivan me pogledao, oči su mu bile blage, ali odlučne.
“Mama, Lejla je jučer kuhala, ja danas perem suđe. Tako to kod nas ide. Nije fer da sve padne na nju samo zato što je žena.”
Osjetila sam kako mi srce preskače. Sjećanja na vlastitu mladost navirala su poput bujice – moja majka, uvijek umorna, ruke joj ispucale od sapuna, otac za stolom s novinama. Sve je bilo jasno podijeljeno: muški i ženski poslovi. Nisam znala drugačije.
Lejla je došla iz Sarajeva, studirala je u Zagrebu, a Ivan ju je upoznao na fakultetu. Bila je drukčija od svih djevojaka koje sam zamišljala za svog sina – glasna kad treba biti, tiha kad osluškuje, uvijek spremna na razgovor. Prvi put kad sam ih pozvala na ručak, donijela je kolač i pitala može li pomoći oko stola. Pomislila sam: “Eto, zna se ponašati.” Ali kasnije sam shvatila da ona ne misli pomoći samo meni – ona očekuje da svi pomažu svima.
Jednog dana, dok smo sjedili na balkonu, Lejla mi je ispričala priču o svojoj majci iz Sarajeva:
“Moja mama je radila dva posla da nas prehrani. Tata bi joj ponekad pomogao oko ručka, ali uvijek bi susjedi šaptali kako to nije muški posao. Ja sam odrasla gledajući koliko joj znači kad tata opere suđe ili skuha kavu. Zato mi je važno da Ivan i ja dijelimo sve – i dobro i loše, i posao i odmor.”
Nisam znala što reći. Osjetila sam sram jer sam godinama mislila da žena mora sve sama. Ali teško je mijenjati se kad si cijeli život vjerovao u jedno.
Nakon što su se vjenčali, Ivan i Lejla su se preselili u mali stan na Trešnjevci. Prvih mjeseci često sam ih posjećivala – donosila sam im sarmu, pitu od jabuka, a ponekad bih im i oprala prozore. Jednog dana zatekla sam Ivana kako usisava dok Lejla pegla košulje.
“Mama, sjedni malo, popij kavu s nama,” rekla mi je Lejla s osmijehom.
“Ne mogu sjediti dok vi radite!” odgovorila sam.
Ivan se nasmijao: “Mama, pa mi to radimo zajedno. Nije više kao prije.”
Te riječi su me pogodile dublje nego što sam očekivala. Počela sam primjećivati sitnice – kako razgovaraju o svemu, kako planiraju tko će što napraviti, kako se smiju dok kuhaju večeru zajedno. Sjetila sam se svog pokojnog muža Ante – dobar čovjek, ali nikad nije znao gdje stoji metla.
Jedne večeri, kad su došli kod mene na večeru, povela se rasprava:
“Znaš li ti, Lejla,” rekla je moja sestra Marija koja živi u Mostaru, “da kod nas još uvijek žena mora sve sama? Moj Jozo ni čašu ne zna oprati!”
Lejla se nasmiješila: “Znam teta Marija, ali možda bi bilo lakše kad bismo svi malo popustili. Nije lako ni muškarcima ni ženama kad ih društvo stalno gura u kutije.”
Marija je odmahivala glavom: “Ma lako tebi pričat’, vi mladi ste svi nešto pametni!”
Ivan ju je pogledao ozbiljno: “Teta Marija, nije stvar u pameti nego u poštovanju. Ako volim Lejlu, zašto ne bih pomogao?”
Te večeri dugo nisam mogla zaspati. Razmišljala sam o svemu što sam naučila od svoje snahe. Počela sam primjećivati koliko su sretni zajedno – nema vikanja, nema zamjeranja zbog neopranih šalica ili nereda u hodniku.
Ali nije sve bilo tako jednostavno. Kad su dobili malu Saru, stvari su se zakomplicirale. Lejla se vratila na posao nakon šest mjeseci porodiljnog dopusta, a Ivan je preuzeo brigu o bebi dok ona radi popodne. Moje prijateljice iz kvarta nisu mogle vjerovati:
“Ljiljana, pa zar ti sin mijenja pelene? Zar nije sramota?”
Osjetila sam ponos koji nisam znala objasniti: “Nije sramota. To znači da voli svoju ženu i dijete.”
Ali bilo je trenutaka kad ni ja nisam bila sigurna jesam li u pravu. Kad bih vidjela Ivana umornog, s podočnjacima do poda jer je cijelu noć budio Saru dok je Lejla radila smjenu u bolnici, pitala sam se: “Je li ovo previše za njega? Hoće li izdržati?”
Jednog dana došla sam kod njih nenajavljeno. Zatekla sam Ivana kako sjedi na podu s malom Sarom u naručju, a Lejla stoji kraj prozora i plače.
“Što se dogodilo?” upitala sam zabrinuto.
Lejla me pogledala kroz suze: “Umorna sam, Ljiljana… Ponekad mislim da ne mogu više ovako… Sve dijelimo, ali nekad mi fali onaj osjećaj da netko brine za mene kao što ja brinem za druge…”
Ivan ju je zagrlio: “Zajedno ćemo kroz ovo proći. Nije lako ni meni ni tebi, ali barem znamo da nismo sami.”
Tada sam shvatila – jednakost nije samo dijeljenje posla nego i dijeljenje brige, tuge i radosti. Nije lako biti drugačiji od onoga što društvo očekuje od tebe. Ali možda baš zato vrijedi pokušati.
Danas kad sjedim sama uz kavu i gledam slike svoje obitelji, pitam se: Jesmo li spremni prihvatiti promjene koje donose sreću našoj djeci? Možemo li naučiti voljeti na novi način – bez straha od osude?
Što vi mislite – može li prava jednakost zaista opstati u našim domovima ili će nas stare navike uvijek vući nazad?