Između Tišine i Suza: Moja Priča Majke Nakon Rastave

“Ne mogu ti ovo više oprostiti, mama!” viknula je Lana, tresući se od bijesa i suza. Stajala sam nasred dnevne sobe, držeći šalicu kave koja se tresla u mojoj ruci. Pogledala sam je, moju kćer, sada odraslu ženu, ali u njenim očima još uvijek sam vidjela onu djevojčicu koja je nekad tražila moj zagrljaj.

“Lana, molim te…” pokušala sam, ali riječi su mi zapinjale u grlu. U tom trenutku, sve godine tišine i neizgovorenih riječi sručile su se na mene poput lavine.

Nakon rastave od Daria, sve se promijenilo. On je otišao u Njemačku, a ja sam ostala u Zagrebu s Lanom. Prvih mjeseci trudila sam se biti i majka i otac, ali posao u banci me gutao. Dolazila bih kući kasno, umorna, a Lana bi već spavala. Vikendi su prolazili u pranju, kuhanju, pokušajima da nadoknadim izgubljeno vrijeme. Ali ona je rasla, a između nas se stvarao zid.

Sjećam se jedne zime, Lana je imala deset godina. Došla je iz škole s crtežom na kojem smo bile nas dvije. “Gle, mama, naslikala sam nas!” rekla je s osmijehom. Pogledala sam crtež, ali sam žurila na sastanak preko Zooma. “Kasnije, Lana, sad stvarno ne mogu.” Nikad nisam pogledala taj crtež. Danas bih dala sve da ga mogu vidjeti.

Godine su prolazile. Lana je postala povučena, šutljiva. Ja sam to pripisivala pubertetu. Nisam znala da se u njoj gomila osjećaj odbačenosti. Kad je napunila osamnaest, otišla je studirati u Sarajevo. Od tada su naši razgovori postali rijetki, površni. Poruke su bile kratke: “Jesi dobro?” “Jesam.” “Trebaš li što?” “Ne treba.”

Prije nekoliko mjeseci, Lana me nazvala. “Mama, možemo li popiti kavu kad dođem u Zagreb?” Srce mi je poskočilo. Pripremila sam njenu omiljenu tortu od oraha, kupila cvijeće. Kad je došla, sjela je za stol, gledala me ravno u oči. “Mama, znaš li koliko sam se osjećala sama? Znaš li da sam godinama mislila da ti nisam važna?”

Nisam znala što reći. U meni je gorjela krivnja. “Lana, nisam znala… Mislila sam da radim najbolje što mogu.”

“Možda si mislila, ali nisi bila tu. Tata je barem zvao, pitao kako sam. Ti si uvijek bila umorna, nervozna, odsutna. Nikad nisi imala vremena za mene.”

Te riječi su me pogodile jače nego ijedan udarac. Počela sam plakati. “Oprosti mi, Lana. Nisam znala kako. Bojala sam se da ću sve pokvariti.”

“Već si pokvarila, mama. Zato sam otišla. Zato ti ne pričam ništa o svom životu. Zato ne znaš da imam dečka, da sam pala ispit, da sam imala napad panike prošli mjesec. Zato što te nije bilo.”

Nakon tog razgovora, danima nisam spavala. Vrtjela sam po glavi svaki trenutak kad sam je mogla zagrliti, a nisam. Svaku propuštenu priliku da je pitam kako je. Svaku večer kad sam umjesto priče za laku noć birala Excel tablice i izvještaje.

Pokušala sam joj pisati poruke. “Lana, volim te. Žao mi je.” Odgovorila bi kratko: “Znam.” Pitala sam je može li mi oprostiti. “Ne znam, mama. Trebat će mi vremena.”

Jedne subote, otišla sam do mame u Samobor. Sjela sam za kuhinjski stol, gledala kako mijesi tijesto za pitu. “Mama, jesi li ti ikad imala osjećaj da si podbacila kao roditelj?”

Pogledala me preko naočala. “Svaka majka to osjeti, kćeri. Ali djeca nam ne dolaze s uputama. Samo voliš koliko znaš. Nekad to nije dovoljno.”

Te riječi su mi donijele malo utjehe, ali i još više tuge. Jesam li ja znala voljeti Lanu? Ili sam je voljela na pogrešan način?

Prošlo je nekoliko tjedana. Lana mi se nije javljala. Svaki dan sam gledala u mobitel, čekala poruku. Počela sam ići na terapiju. Psihologinja mi je rekla: “Morate prihvatiti da ste pogriješili, ali i dati sebi priliku za popravak. Vaša kćer ima pravo na ljutnju.”

Jednog dana, dok sam šetala Maksimirom, zazvonio je mobitel. Lana. “Mama, možeš li doći u Sarajevo? Trebam te.”

Spakirala sam se isti dan. Kad sam stigla, čekala me na stanici. Bila je blijeda, umorna. Zagrlila sam je, prvi put nakon dugo vremena. Plakala je na mom ramenu. “Mama, bojim se. Sve mi je previše.”

Tada sam shvatila – nije kasno. Možda ne mogu vratiti prošlost, ali mogu biti tu sada. Slušala sam je satima. Nije bilo savjeta, nije bilo opravdanja. Samo slušanje, samo prisutnost.

Danas naš odnos nije savršen. Ima dana kad ne pričamo. Ima dana kad se smijemo zajedno. Ali više ne bježim od njezinih osjećaja. Više ne bježim od svojih pogrešaka.

Ponekad se pitam: Koliko nas je ovdje, majki i kćeri, koje šutimo o boli? Koliko nas se boji reći “oprosti” ili “trebam te”? Možemo li ikada zaista popraviti ono što smo slomili?