Između majke, svekrve i muža: Treća trudnoća koja je promijenila sve

“Ne možeš to napraviti, Jasmina!” glas moje majke odjekivao je hodnikom bolnice, dok sam ležala na krevetu, znojna i iscrpljena od trudova. “Nisi ti stvorena za troje djece, pogledaj se!” Njene riječi su me rezale dublje od bilo koje boli koju sam osjećala u tom trenutku. S druge strane, svekrva je stajala uz prozor, stisnutih usana, šutjela je, ali njezin pogled govorio je više od tisuću riječi – očekivala je da budem snažna, da izdržim, da budem ta savršena snaha koja nikad ne posustaje. A moj muž, Ivan, stajao je između njih, pogubljen, nesiguran kome da se prikloni, gledajući me kao da traži od mene odgovor na pitanje koje ni sam ne zna.

“Mama, molim te, pusti Jasminu da odluči sama!” Ivan je napokon progovorio, ali njegova rečenica je visila u zraku, bez stvarne težine. Osjetila sam kako mi suze naviru na oči, ali nisam ih htjela pustiti pred njima. Nisam htjela biti slaba. Nisam htjela da misle da ne mogu izdržati još jednu trudnoću, još jedan porod, još jedno dijete. Ali istina je bila da sam bila umorna. Umorna od očekivanja, umorna od borbe, umorna od toga da uvijek moram biti ona koja sve drži pod kontrolom.

Moja majka, Vesna, nikada nije bila zadovoljna mojim izborima. Kad sam se udala za Ivana, rekla je da je premlad, da nije dovoljno ambiciozan. Kad sam rodila prvo dijete, Leu, govorila je da sam premlada za majčinstvo. Kad sam rodila drugo, Emira, rekla je da je dvoje djece dovoljno, da neću moći sve stići. A sada, kad sam bila trudna treći put, njezina zabrinutost pretvorila se u otvoreno protivljenje. “Zar ne vidiš da ćeš se slomiti? Zar ti nije dosta?” pitala me, a ja nisam znala što da joj odgovorim.

Svekrva, Mara, bila je drugačija. Ona je vjerovala u veliku obitelj, u žrtvu žene za dobrobit djece i muža. “Moja majka rodila je šestero djece i nikad se nije žalila,” znala bi reći. “Jasmina, ti si jaka, ti to možeš.” Ali nisam bila sigurna mogu li. Nisam bila sigurna želim li. Osjećala sam se kao da me svi vuku na svoju stranu, a ja se raspadam na komadiće.

U bolnici su mi rekli da postoji rizik za mene i dijete. Liječnik, dr. Kovačević, bio je jasan: “Jasmina, tvoja trudnoća nije bez rizika. Morat ćemo te zadržati na promatranju. Ako se stanje pogorša, možda ćemo morati razmisliti o prijevremenom porodu.” Srce mi je stalo. Pogledala sam Ivana, a on je samo slegnuo ramenima, kao da ni sam ne zna što da kaže. “Bit će sve u redu,” šapnuo je, ali nisam mu vjerovala. Nisam vjerovala nikome osim sebi, a i to povjerenje je polako nestajalo.

Noći u bolnici bile su najteže. Ležala bih budna, gledala u strop i razmišljala o svemu što sam prošla. Sjetila bih se dana kad sam prvi put saznala da sam trudna, radosti koju sam osjećala, straha koji me pratio. Sjetila bih se Leinih prvih koraka, Emirovih smiješaka, Ivanovih zagrljaja kad bi mislio da spavam. Sjetila bih se i svađa s majkom, šutnje sa svekrvom, osjećaja da nikad nisam dovoljno dobra.

Jedne noći, dok sam ležala budna, čula sam kako se vrata sobe otvaraju. Bila je to moja majka. Sjela je na stolicu pored kreveta i dugo me gledala. “Znaš, Jasmina, nisam ja protiv tebe. Samo se bojim. Bojim se da ćeš se izgubiti u svemu ovome. Bojim se da ćeš zaboraviti tko si. Ja sam izgubila sebe kad sam rodila tebe i tvog brata. Nisam htjela da ti prođeš isto.” Njene riječi su me pogodile. Prvi put sam je vidjela ranjivu, prvu put sam shvatila da i ona ima svoje strahove.

“Mama, ja se već osjećam izgubljeno,” šapnula sam. “Ne znam više što želim. Svi nešto očekuju od mene, a ja… ja samo želim mir. Želim da me netko pita kako sam, a ne što ću dalje.”

Nakon tog razgovora, stvari su se malo promijenile. Majka je postala tiša, povukla se, ali je bila prisutna. Svekrva je i dalje dolazila, donosila mi voće i domaće kolače, pričala o svojim trudnoćama, ali više nije prigovarala. Ivan je bio uz mene, ali sam osjećala da je i on pod pritiskom, rastrgan između mene i svojih roditelja, između želje da bude dobar muž i dobar sin.

Kad je došao dan poroda, osjećala sam se kao da idem u rat. Svi su bili oko mene, svatko sa svojim mišljenjem, svatko sa svojim strahovima. U rađaoni sam bila sama, samo ja i moje misli. Bol je bila neizdrživa, ali još gora bila je tišina između trudova, ona tišina u kojoj sam se pitala jesam li donijela pravu odluku, jesam li dovoljno jaka, hoću li preživjeti ovo sve.

Kad sam napokon rodila, kad sam čula prvi plač svoje kćeri, sve je nestalo. Sva bol, svi strahovi, svi glasovi koji su me mučili mjesecima. Pogledala sam to malo biće i znala sam da sam napravila ono što sam morala. Nisam to napravila ni zbog majke, ni zbog svekrve, ni zbog Ivana. Napravila sam to zbog sebe. Jer sam ja ta koja će živjeti s tom odlukom, ja ta koja će svako jutro gledati svoju djecu i znati da sam dala sve od sebe.

Kad su me posjetili u bolnici, majka je prvi put uzela bebu u naručje bez riječi. Svekrva je plakala, Ivan me poljubio u čelo. Svi su šutjeli, ali u toj tišini sam osjetila mir koji mi je toliko nedostajao.

Danas, dok gledam svoju djecu kako se igraju, pitam se: Jesam li bila sebična ili hrabra? Jesam li trebala slušati druge ili samo svoje srce? Možda nikad neću znati pravi odgovor, ali jedno znam – ovo je moj život, moja borba i moja pobjeda. Što biste vi napravili na mom mjestu? Koliko daleko biste išli da zaštitite svoje snove?