Između Dvoje Vatre: Kad Muž Traži Da Majka Ode Iz Vlastitog Doma
“Ivana, ne mogu više ovako! Ili ona, ili ja!” Dario je tresnuo vratima dnevnog boravka, a majka je u kuhinji tiho brisala ruke o pregaču. Srce mi je lupalo kao da će iskočiti iz grudi. Nikad nisam mislila da ću biti ta koja će morati birati između muža i majke.
Sve je počelo sasvim nevino. Nakon fakulteta, Dario i ja smo odlučili započeti zajednički život. On je iz Travnika, ja iz malog mjesta kraj Osijeka. Njegovi roditelji su imali stan, ali su ga iznajmljivali, a mi nismo imali novca za nešto svoje. Moja mama, Marija, ostala je sama nakon što je tata preminuo od moždanog udara prije dvije godine. “Dođite kod mene dok ne stanete na noge”, rekla je s osmijehom koji skriva tugu. Nisam ni slutila koliko će ta rečenica promijeniti sve.
Prvih nekoliko mjeseci bilo je idilično. Mama nam je kuhala, pomagala oko svega, a ja sam uživala u osjećaju doma. Ali Dario… Dario je šutio. Počeo je kasnije dolaziti kući, nervozno šetao po stanu, a svaka sitnica ga je izbacivala iz takta. “Tvoja mama stalno ulazi u sobu bez kucanja!” vikao bi. “Ne mogu ni kavu popiti u miru!” Ja bih ga tješila: “Dario, ona samo želi pomoći…”
Jedne večeri, dok sam prala suđe, čula sam ih kako se svađaju u hodniku.
“Dario, možeš li barem skinuti cipele kad ulaziš? Prljavština ostaje po cijelom hodniku!”
“Gospođo Marija, ovo nije vojska! Ako vam smetam, recite odmah!”
Stala sam između njih kao štit. “Molim vas, oboje…” Ali riječi su bile nemoćne pred njihovim pogledima punim gorčine.
Dani su prolazili, a napetost je rasla. Mama bi mi šaptala: “Ivana, on te ne poštuje…” Dario bi mi kasnije govorio: “Tvoja mama me gleda kao uljeza!” Osjećala sam se kao da me trgaju na pola.
Jednog jutra, dok sam pila kavu s mamom na balkonu, tiho mi je rekla: “Znaš, Ivana… možda bi bilo bolje da vi odete. Ja sam već navikla biti sama.” Pogledala sam joj u oči i vidjela suze koje nije htjela pokazati. “Mama, ne mogu te ostaviti samu!”
Te večeri Dario me dočekao s ozbiljnim izrazom lica. “Ivana, razgovarao sam s kolegom s posla. On iznajmljuje garsonjeru u Novom Zagrebu. Nije velika, ali bit ćemo sami. Tvoja mama… ona će se snaći.”
Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama. “Dario, to je moja kuća! Moj dom! Kako možeš tražiti da ostavim mamu samu?”
“Ivana, ja više ne mogu živjeti pod istim krovom s njom! Ili ćemo otići ili ću ja otići sam!”
Te noći nisam spavala. Sjedila sam na krevetu i gledala kroz prozor u mrak. Sjećanja su navirala – tata kako popravlja bicikl ispred kuće, mama koja me grli kad padnem s ljuljačke… A sada? Sada sam odrasla žena koja ne zna gdje joj je mjesto.
Sljedećih dana pokušavala sam razgovarati s oboje. Mama je šutjela i povukla se u sebe. Dario je bio hladan i odlučan. Prijateljica Sanja mi je rekla: “Ivana, moraš misliti na svoj brak!” Ali što ako moj brak znači izdati osobu koja me rodila?
Jedne subote došla je Darijeva sestra Ana iz Sarajeva. Sjeli smo svi za stol – atmosfera kao pred oluju.
Ana: “Ivana, razumijem te… Ali znaš li koliko brak pati kad nema privatnosti? I mi smo imali problema dok smo živjeli s muževim roditeljima u Zenici. Moraš misliti na vas dvoje.”
Mama je samo tiho ustala i otišla u svoju sobu.
Dario: “Vidiš? Ne možemo ovako više!”
Pukla sam: “A što ako ja ne mogu bez nje? Što ako ne želim birati? Zar nije moguće da svi budemo sretni?”
Niko nije odgovorio.
Sljedećih dana osjećala sam se kao duh u vlastitoj kući. Mama je sve manje pričala sa mnom, Dario je bio odsutan i hladan. Počela sam gubiti apetit, nisam mogla raditi, ni spavati.
Jedne večeri mama mi je ostavila poruku na stolu: “Ivana, volim te najviše na svijetu. Ali vrijeme je da živiš svoj život. Ja ću otići kod tete Ljubice u Đakovo dok se ne snađem.” Suze su mi zamutile vid.
Dario me zagrlio: “Bit će nam bolje ovako.” Ali nisam osjećala olakšanje – samo prazninu.
Danas sjedim sama u toj garsonjeri u Novom Zagrebu. Dario radi do kasno, a ja gledam stare slike iz djetinjstva i pitam se jesam li pogriješila.
Možda će netko reći da sam izabrala brak, možda netko da sam izdala majku… Ali kako znati što je ispravno kad srce boli na oba načina?
Ponekad se pitam: Je li moguće biti dobar suprug i dobra kćer istovremeno? Ili uvijek netko mora biti povrijeđen?