Između Dviju Majki: Bitka za Ljubav i Odanost

“Zar si stvarno izabrala nju umjesto mene?” Majčin glas parao je tišinu mog malog dnevnog boravka, dok su joj ruke drhtale od bijesa i povrijeđenosti. Stajala sam nasred sobe, s mobitelom još uvijek u ruci, osjećajući kako mi srce udara o rebra kao da će iskočiti. “Mama, nije to tako… Svekrva je bolesna, ne može sama ni do WC-a…” pokušala sam objasniti, ali ona me prekinula pogledom koji sam znala još iz djetinjstva – pogledom žene kojoj je život sve uzeo, a sada joj i kći odlazi.

Moje ime je Ivana. Imam 34 godine i cijeli život sam pokušavala biti dobra kći. Kad sam imala sedam, otac nas je napustio. Sjećam se tog dana kao da je jučer bio – kiša je padala po prozorima naše male kuće u Dugom Selu, a on je trpao stvari u auto. Majka je plakala, ja sam stajala u pidžami i gledala kako nestaje. Ostavio nas je s praznim ormarima i još praznijim obećanjima. Majka je radila dva posla da me prehrani. Nikad nije imala vremena za sebe, ni za ljubav, ni za prijatelje. Sve je bilo podređeno meni.

Godinama kasnije, kad sam upoznala Emira na fakultetu u Zagrebu, prvi put sam osjetila da pripadam negdje drugdje. Emir je bio sve što moj otac nije – pažljiv, topao, uvijek spreman pomoći. Njegova majka, Senada, dočekala me otvorenih ruku. Prvi Bajram kod njih bio je kao iz bajke: miris baklave, smijeh djece, svi oko stola. Osjetila sam toplinu koju nisam imala kod kuće.

Kad smo se vjenčali, mama je bila sretna zbog mene, ali uvijek pomalo rezervirana prema Emiru i njegovoj obitelji. “Ne zaboravi tko te odgojio”, znala bi reći kad bi odlazila kod svekrve na ručak ili kad bih joj pričala kako mi Senada pomaže oko djece.

Prošle zime Senada se razboljela. Dijagnoza: multipla skleroza. Emir je bio slomljen. Njegov otac je umro prije deset godina u prometnoj nesreći kod Zenice, a brat mu radi u Njemačkoj i šalje novac, ali ne može doći. Sve je palo na nas.

“Ivana, molim te, možeš li ostati s mamom dok sam ja na poslu?” pitao me Emir jednog jutra dok se spremao za smjenu u bolnici. Pogledala sam ga i znala da nema izbora. Djeca su već bila u školi, a ja sam radila od kuće kao prevoditeljica – mogla sam organizirati vrijeme.

Prvih tjedan dana bilo je teško. Senada je bila ponosna žena; nije htjela da joj pomažem oko tuširanja ili hranjenja. “Nisam ti ja dijete”, govorila bi kroz suze. Ali malo po malo, navikla se na moju prisutnost. Počela mi pričati priče iz mladosti – o tome kako je bježala s prijateljicama na koncert Bijelog dugmeta u Sarajevu, kako je upoznala Emira na studentskoj zabavi u Mostaru.

U međuvremenu, mama me zvala svaki dan. “Kad ćeš doći? Treba mi pomoć oko drva za zimu. Sama ne mogu.” Obećavala sam joj da ću doći čim mogu, ali dani su prolazili, a ja sam bila sve više kod Senade.

Jednog dana došla sam kući kasno navečer. Mama me čekala na pragu. “Znaš li ti koliko si me povrijedila? Ja sam te odgojila sama! Tvoj otac nas je ostavio, a sad ti mene ostavljaš zbog tuđe žene!” Vikala je toliko glasno da su susjedi izašli na prozore.

“Mama, nije ona tuđa žena! To je Emirina majka! Ona bi isto napravila za mene!” plakala sam dok su mi riječi zapinjale u grlu.

“Ali ja sam tvoja majka! Zar si zaboravila kako smo živjele? Kako sam ti kupovala rabljene cipele jer nisam imala za nove? Kako sam radila noćne smjene da ti možeš studirati? Zar to ništa ne znači?”

Nisam znala što reći. Osjećala sam se kao izdajica. Te noći nisam spavala. Emir me zagrlio i šapnuo: “Znam da ti je teško. Ali ne možeš biti svima sve.” Suze su mi klizile niz lice dok sam gledala u strop.

Sljedećih dana pokušavala sam balansirati – dan kod Senade, večer kod mame. Djeca su počela osjećati napetost; sin me pitao zašto se baka i nana ne vole.

Jedne subote mama je došla kod mene dok sam hranila Senadu juhom. Stajala je na vratima i gledala nas dugo bez riječi. Kad sam završila, prišla mi je i tiho rekla: “Možda nisam uvijek bila najbolja majka… Ali bojala sam se da ću te izgubiti kao što sam izgubila sve drugo.” Prvi put nakon dugo vremena zagrlile smo se bez riječi.

Ali rana je ostala. I danas osjećam krivnju – prema mami koja mi je dala sve i prema Senadi kojoj dugujem ljudskost.

Ponekad se pitam: Je li moguće voljeti dvije majke? Može li srce izdržati toliku podjelu? Što biste vi napravili na mom mjestu?