Između dva svijeta: Moja borba s pravilima svekrve i šutnjom muža
“Opet nisi dobro obrisala stol, Ana!” – začula sam glas svoje svekrve, gospođe Ljubice, dok sam još držala krpu u ruci. U tom trenutku, sunce je tek provirilo kroz prozor naše male kuhinje u Novom Zagrebu, ali meni je već bilo dosta dana. Pogledala sam prema Ivanu, mom mužu, koji je sjedio za stolom i listao novine. Nije ni podigao pogled. Kao da ga se ništa ne tiče.
“Možda bi ti mogla probati?” – izletjelo mi je prije nego što sam stigla razmisliti. Ljubica je stala, pogledala me onim svojim hladnim očima i samo odmahnula rukom.
“Ja sam to radila trideset godina, Ana. Znam kako se vodi kuća. Ti si još mlada, naučit ćeš.”
Osjetila sam kako mi srce lupa. Nisam više bila sigurna gdje sam ja u toj kući. Svekrva je došla kod nas prije dvije godine, nakon što joj je muž preminuo. Tada sam mislila da će biti privremeno, dok se ne snađe. Ali privremeno se pretvorilo u stalno. Svaki dan je donosio nova pravila: kako se pere rublje, što se kuha za ručak, kako se postavlja stol. Moj glas je postajao sve tiši.
Ivan je bio moj oslonac kad smo se upoznali na fakultetu u Sarajevu. Bio je duhovit, pažljiv, uvijek spreman stati na moju stranu. Ali sada, kad god bi Ljubica nešto prigovorila ili podigla ton na mene, Ivan bi samo šutio. Nekad bih ga uhvatila kako mi krišom šalje pogled pun isprike, ali nikad nije rekao ništa naglas.
“Ivane, možeš li mi pomoći oko ručka?” – pitala sam ga tog jutra, nadajući se da će barem sada stati uz mene.
“Kasnim na posao, Ana…” – promrmljao je i nestao iza vrata.
Ostala sam sama s Ljubicom i njenim pravilima. Osjećala sam se kao gost u vlastitoj kući. Kad bi došla moja sestra Marija iz Mostara, uvijek bi me pitala zašto dopuštam da me gaze.
“Ana, nisi ti sluškinja! Imaš pravo na svoj život!” – govorila bi mi dok smo pile kavu na balkonu.
Ali kad bih pokušala razgovarati s Ivanom, on bi samo slegnuo ramenima.
“Znaš kakva je mama… Neće još dugo biti s nama. Pusti je, naviknut će se.”
Ali godine su prolazile. Naša kćerka Lara već je krenula u školu, a ja sam svaki dan osjećala kako nestajem. Počela sam sumnjati u sebe – jesam li ja preosjetljiva? Možda stvarno nisam dovoljno dobra supruga ni majka?
Jednog dana, dok sam slagala Larin ruksak za školu, čula sam Ljubicu kako priča s Ivanom u dnevnoj sobi.
“Ana nikad neće biti kao ja. Ti si trebao bolje birati.”
Zastala sam na hodniku, srce mi je preskočilo otkucaj. Ivan nije rekao ništa. Samo tišina.
Te noći nisam mogla spavati. Gledala sam Ivana kako mirno diše pored mene i osjećala se kao stranac u vlastitom braku.
Sljedećeg jutra odlučila sam razgovarati s njim.
“Ivane, ne mogu više ovako. Osjećam se kao da ne postojim u ovoj kući. Tvoja mama me ne poštuje, a ti šutiš. Zar ti nije stalo do mene?”
Ivan je dugo šutio.
“Ana… teško mi je između vas dvije. Ne želim birati stranu. Mama nema nikoga osim nas…”
Osjetila sam suze u očima.
“A ja? Zar ja nisam tvoja obitelj? Zar ja ne zaslužujem tvoju podršku?”
Ivan je slegnuo ramenima i otišao pod tuš.
Tog dana nazvala sam Mariju.
“Ne mogu više, Marija. Osjećam se kao duh u vlastitom domu. Lara me gleda i pita zašto baka viče na mene. Što da joj kažem? Da tako izgleda brak?”
Marija je šutjela nekoliko sekundi pa rekla:
“Ana, moraš odlučiti što želiš za sebe i Laru. Ako Ivan neće stati uz tebe, možda moraš sama povući crtu.”
Nisam znala imam li snage za to. Ali te večeri, kad je Ljubica opet prigovarala jer nisam dovoljno posolila juhu, pogledala sam Laru koja me gledala velikim očima i shvatila da moram nešto promijeniti.
“Dosta!” – rekla sam naglas.
Ljubica me iznenađeno pogledala.
“Ova kuća je i moja! I ja imam pravo odlučivati! Ako vam ne odgovara kako kuham ili čistim – izvolite sami!”
Ivan je prvi put podigao pogled s mobitela.
“Ana…”
“Ne! Dosta mi je šutnje! Ili ćemo biti obitelj ili ću otići!”
U sobi je zavladala tišina koju nisam čula godinama. Ljubica je ustala i otišla u svoju sobu bez riječi. Ivan me gledao zbunjeno.
Te noći nisam spavala od nervoze, ali prvi put nakon dugo vremena osjećala sam se živo.
Sutradan me Ljubica nije ni pogledala za doručkom. Ivan je pokušao započeti razgovor o vremenu, ali ja sam ga prekinula:
“Ivan, ako želiš da ostanem ovdje s tobom i Larom, moraš mi pomoći postaviti granice tvojoj mami. Inače idem kod Marije dok ne odlučiš što želiš od života.”
Ivan me gledao dugo, a onda tiho rekao:
“U redu… Razgovarat ću s njom večeras. Oprosti što sam te ostavio samu u svemu ovome.”
Nisam znala hoće li išta biti bolje sutra ili prekosutra. Ali znala sam da više neću šutjeti.
Ponekad se pitam: koliko nas žena živi između dva svijeta – između tuđih pravila i vlastite tišine? Koliko nas još ima snage reći: dosta?