Između Dva Doma: Priča o Svekrvi, Snahi i Granicama Ljubavi
“Tvoja majka nas opet kontrolira!”
Te riječi su me presjekle kao nož. Stajala sam pred vratima našeg stana u Novom Zagrebu, s vrećicama iz Konzuma u ruci, dok su mi ključevi zveckali u drhtavoj šaci. Nisam još ni zakoračila unutra, a već sam znala da me iza tih vrata ne čeka osmijeh, nego oluja. Glas je bio Lejlin, moje snahe, a ton… ton je bio onaj koji se koristi kad netko postane teret.
“Ne mogu više ovako, Dino! Ili ona, ili ja!”
Osjetila sam kako mi srce lupa u grlu. Nisam željela slušati dalje, ali noge su mi se zalijepile za otirač. U tom trenutku, kroz glavu su mi prošle sve žrtve koje sam podnijela otkad sam ostala udovica prije šest godina. Dino je bio moj jedini sin, moje sve. Kad je upoznao Lejlu iz Tuzle, bila sam sretna što je našao nekoga tko ga voli. Kad su odlučili živjeti sa mnom dok ne skupe za svoj stan, mislila sam da će to biti privremeno. Ali godine su prolazile, a napetost je rasla.
Ušla sam tiho, kao lopov u vlastiti dom. Lejla je sjedila za stolom, ruku prekriženih na prsima, a Dino je gledao kroz prozor, izbjegavajući moj pogled. Osjetila sam kako mi se obrazi žare od srama i bijesa.
“Dobar dan,” promrmljala sam.
Lejla nije odgovorila. Dino je samo kratko kimnuo.
“Donijela sam vam vaše omiljene kiflice…” pokušala sam probiti led.
Lejla je uzdahnula i ustala. “Ne treba meni ništa. Ja idem kod svoje mame na vikend. Možda tamo barem mogu disati.”
Vrata su zalupila za njom. Dino je ostao nepomičan.
“Dino… Jesam li ja stvarno toliki problem?”
On je šutio nekoliko sekundi, a onda tiho rekao: “Mama, Lejli smeta što stalno pitaš gdje ide, kad će doći, što jede… Osjeća se kao da nema privatnosti.”
Osjetila sam kako mi se oči pune suzama. “Ali ja samo brinem… Znaš da nisam imala nikoga osim tebe otkad je tvoj otac umro. Samo želim da ste dobro.”
Dino je slegnuo ramenima. “Znam, ali… možda bi trebala malo popustiti.”
Te noći nisam mogla spavati. Slušala sam tišinu stana i razmišljala o svemu što sam napravila krivo. Sjetila sam se svoje majke iz Mostara i kako je ona uvijek govorila: “Ne miješaj se previše u tuđe živote, ni kad su ti najbliži.” Ali kako neću? To mi je dijete! Kako da ne pitam gdje ide kad vani pada kiša? Kako da ne skuham juhu kad vidim da Lejla kašlje?
Sljedećih dana atmosfera je bila ledena. Lejla se vraćala kasno s posla, jedva me pozdravljala. Dino je bio između dvije vatre. Jedne večeri, dok sam prala suđe, čula sam ih kako šapuću u sobi.
“Ne mogu više ovako,” plakala je Lejla. “Osjećam se kao gost u vlastitoj kući!”
“Što želiš da radim? Da izbacim majku?” pitao je Dino očajno.
“Ne znam… Samo želim svoj mir!”
Te riječi su me slomile. Sutradan sam otišla kod susjede Milke na kavu i ispričala joj sve.
“Znaš što ti ja kažem?” rekla je Milka dok je miješala kavu. “Pusti ih malo na miru. Neka vide kako im je bez tebe. Odeš na par dana kod rodbine u Osijek pa će shvatiti koliko vrijediš!”
Nisam znala što da radim. Cijeli život sam bila tu za Dinu – kad mu je bilo teško u školi, kad mu je otac umro, kad nije mogao naći posao nakon fakulteta. Sad odjednom smetam.
Navečer sam sjela za stol s Dinom i Lejlom.
“Djeco, odlučila sam otići na tjedan dana kod sestre u Osijek. Možda vam treba malo prostora.”
Lejla me pogledala iznenađeno, a Dino zabrinuto.
“Mama… nije to potrebno…”
“Jest,” prekinula sam ga nježno. “Možda sam stvarno pretjerala. Ali znajte jedno – sve što radim, radim iz ljubavi.”
Spakirala sam torbu i otišla sutradan rano ujutro. Prva dva dana osjećala sam se izgubljeno bez svoje rutine – bez kuhanja za njih, bez brige jesu li pojeli ili obukli dovoljno toplo. Ali onda sam počela razmišljati o sebi – o stvarima koje volim, o knjigama koje nisam stigla pročitati godinama.
Nakon tjedan dana vratila sam se kući. Stan je bio uredan, ali hladan – nitko nije skuhao ručak, nitko nije zalio cvijeće na balkonu.
Lejla me dočekala na vratima.
“Gospođo Jasna… Hvala vam što ste nam dali prostora. Nisam znala koliko toga radite dok vas nije bilo. Možda možemo pokušati drugačije? Vi meni date malo više slobode, a ja ću vas više uključiti u neke stvari?”
Pogledale smo se i obje zaplakale.
Dino nas je zagrlio i rekao: “Možda nismo savršena obitelj, ali barem pokušavamo biti bolji jedni prema drugima.”
I evo me danas, pišem ovu priču i pitam se – gdje završava briga, a počinje kontrola? Je li moguće biti dobra majka i dobra svekrva u isto vrijeme? Što vi mislite – gdje vi povlačite granicu između ljubavi i miješanja?