Između Dva Doma: Priča o Svekrvi, Mužu i Bratu
“Ne mogu vjerovati da mi to radiš, Ivana!” Valentinine riječi odzvanjale su kroz slušalicu dok sam stajala u kuhinji, držeći šalicu kave koja se tresla u mojoj ruci. “Tvoj stan je dovoljno velik za Filipa. On je tvoj dever, a ti si mu kao sestra! Zar ne možeš malo pomoći?”
Pogledala sam kroz prozor na kišni zagrebački dan, osjećajući kako mi se grlo steže. Dario je sjedio za stolom, gledao me s mješavinom krivnje i nemoći. Filip, njegov mlađi brat, bio je Valentinina mezimac – uvijek zaštićen, uvijek izuzet od odgovornosti. Sada je trebao upisati fakultet u Zagrebu, a Valentina je odlučila da je najbolje rješenje da živi s nama.
“Valentina, stvarno nije tako jednostavno,” pokušala sam ostati smirena. “Naš stan ima samo dvije sobe. Dario radi od kuće, ja imam smjene u bolnici… Treba nam prostor.”
“Prostor? Ma kakav prostor! Kad sam ja bila mlada, nas šestero je spavalo u jednoj sobi! Vi mladi ste razmaženi. Samo mislite na sebe!”
Prekinula je vezu prije nego što sam stigla išta reći. Dario je ustao i došao do mene.
“Znaš kakva je mama… Neće odustati. Ako kažemo ne, nikad nam neće oprostiti.”
“A što ćemo mi? Zar naše mišljenje ništa ne vrijedi?”
Dario je slegnuo ramenima. “Filip nema gdje drugo. Mama nema novca za stanarinu, tata je bolestan… Znaš kako je u Bosni – sve pada na porodicu.”
Te noći nisam mogla spavati. Sjećanja su navirala: kako me Valentina nikad nije prihvatila jer sam iz Osijeka, kako je uvijek nalazila zamjerke mojoj kuhinji, mojoj odjeći, čak i načinu na koji odgajam našu kćer Lanu. Sada je očekivala da bez riječi žrtvujem svoj mir za njenog sina.
Sljedećih dana napetost je rasla. Dario je šutio, povlačio se u sebe. Lana je osjećala napetost i počela noću mokriti u krevet. Ja sam bila na rubu suza svaki put kad bi zazvonio telefon.
Jednog popodneva Valentina se pojavila pred vratima s Filipom i dva ogromna kofera.
“Evo nas! Nismo htjeli smetati, ali Filipu počinje faks za tri dana. Nema vremena za traženje stana,” rekla je odlučno.
Filip je šutio, gledao u pod. Bio je visok, nespretan mladić s očima punim srama.
“Mama… možda nije pravo vrijeme…” promucao je.
“Šuti! Ivana će razumjeti. Ona zna što znači biti obitelj!”
Osjetila sam kako mi srce lupa u grlu. Pogledala sam Darija – tražila sam podršku, ali on je samo slegnuo ramenima.
“Valentina, stvarno ne možemo… Lana nema svoj mir, Dario radi od kuće…”
“Znači, moj sin nije dobrodošao? Nakon svega što sam učinila za vas? Nakon što sam ti čuvala Lanu kad si radila noćne smjene? Tako mi vraćaš?”
Suze su mi navrle na oči. “Nije to… Samo…”
“Dosta! Idemo, Filipe! Ovdje nas ne žele!”
Filip me pogledao s tugom i nelagodom. “Ivana… oprosti…”
Vrata su zalupila za njima. Dario je sjedio na kauču, glave pognute.
“Jesmo li pogriješili?” pitao je tiho.
Te večeri Lana se sklupčala uz mene u krevetu. “Mama, zašto si tužna? Je li baka ljuta na mene?”
Poljubila sam je u čelo. “Nisi ti kriva, dušo. Neki ljudi ne znaju gdje su granice.”
Sljedećih dana Valentina nije odgovarala na pozive. Dario je bio utučen, Filip se javio porukom: “Našao sam sobu kod kolege s faksa. Sve će biti ok. Hvala što ste pokušali.” Osjetila sam olakšanje i tugu istovremeno.
Ali Valentina nije zaboravila uvredu. Počela je pričati rodbini kako sam sebična snaha koja ne mari za porodicu. Na obiteljskim okupljanjima osjećala sam poglede i šaputanja iza leđa.
Jedne večeri Dario me zagrlio dok smo gledali Lanu kako crta.
“Znaš… možda smo mogli popustiti. Ali onda bismo izgubili sebe. Koliko puta još moramo dokazivati da smo dovoljno dobri?”
Pogledala sam ga kroz suze: “Možda nikad nećemo biti dovoljno dobri za tvoju mamu. Ali barem smo dovoljno dobri jedno za drugo i za Lanu.”
I dok pišem ove riječi, pitam se: Gdje završava dužnost prema obitelji, a gdje počinje pravo na vlastiti mir? Jesam li stvarno sebična ili samo pokušavam zaštititi ono malo sreće što smo izgradili? Što biste vi učinili na mom mjestu?