Između Dva Doma: Priča o Izboru Koji Razdire Srce
“Ne mogu vjerovati da to predlažeš, Jasmina! Tvoja mama nam nudi priliku života, a ti bi sve to dao svom ocu?” – glas mi je drhtao dok sam gledala svog muža, koji je sjedio za kuhinjskim stolom, pogleda prikovanog za pod. Naša mala kuhinja u iznajmljenom stanu u Novom Zagrebu odjednom je postala premala za sve naše brige.
Jasmina je šutio. Znao je da sam u pravu, ali znao je i da nije. Njegov otac, stari Hasan iz Bihaća, nedavno je saznao da ima rak. Liječenje je skupo, a penzija mala. S druge strane, moja mama, Ankica iz Osijeka, godinama je štedjela svaku kunu kako bi mi jednog dana pomogla da stanem na svoje noge. Sada je došao taj dan – ponudila nam je 20 tisuća eura za učešće na kredit za mali stančić. I taman kad sam pomislila da ćemo napokon imati svoj dom, Jasmin je rekao: “Moj babo treba taj novac više nego mi.”
“A što s našim sinom? Zar ne zaslužuje imati svoju sobu? Zar ne zaslužujemo mir?” – pitala sam ga kroz suze. Naš mali Dino, tek navršio četiri godine, već je znao prepoznati kad mama i tata šapuću iza zatvorenih vrata. Znao je kad treba biti tih, kad treba ne pitati zašto opet selimo.
Jasmin je podigao pogled. “Znaš da bih sve dao za nas. Ali babo nema nikog osim mene. Ako mu ne pomognem, tko će?”
Taj trenutak me slomio. Znala sam koliko voli svog oca. I ja sam voljela Hasana – uvijek me dočekivao s osmijehom i rakijom kad bismo dolazili u Bihać. Ali osjećala sam se izdano. Moja mama je godinama radila dva posla, čistila tuđe stanove po Osijeku, samo da meni bude bolje. Sad kad napokon može pomoći, moj muž želi sve to dati nekome drugome.
Te noći nisam spavala. Gledala sam Dinu kako spava stisnut uz mene na kauču na razvlačenje. Sjetila sam se svih onih selidbi – iz Dubrave u Trešnjevku, pa onda u ovaj stan u Novom Zagrebu. Svaki put smo pakirali naše živote u kartonske kutije iz Lidla. Svaki put sam obećavala Dini da će idući stan biti naš.
Ujutro sam nazvala mamu.
“Mama… Jasmin misli da bi trebali dati novac njegovom tati za liječenje.” – glas mi je bio tih.
S druge strane tišina. Onda dubok uzdah.
“Zlato moje, ja sam taj novac štedjela za tebe. Ali znam kako je to kad ti dijete pati. Ako misliš da trebaš pomoći Hasanu, ja ću razumjeti… Samo… nemoj zaboraviti na sebe i Dinu.”
Osjetila sam knedlu u grlu. “Ali mama, što ako nikad ne skupimo dovoljno za svoj stan? Što ako Dino odraste seljakajući se kao mi?”
“Nije dom samo zid i krov, Ana. Dom je tamo gdje ste vi zajedno. Ali znam i koliko boli kad nemaš svoje.” – rekla je tiho.
Taj dan sam otišla na posao kao robot. Radim kao medicinska sestra u Domu zdravlja – svaki dan gledam ljude koji biraju između lijekova i hrane, između topline i računa za struju. Znam što znači nemati izbora.
Navečer smo Jasmin i ja sjeli za stol.
“Ana, ne želim da misliš da mi nije stalo do nas… Ali babo… on nema nikog osim mene. Ako mu sad ne pomognem, možda ga više nikad neću vidjeti zdravog.” – rekao je tiho.
“A što ćemo mi? Koliko još godina ćemo čekati svoj dom? Koliko još puta ćemo Dini obećati nešto što ne možemo ispuniti?” – pitala sam ga.
Jasmin je šutio. Onda je iz džepa izvadio sliku svog oca iz mladosti – nasmijan, s brkovima, drži Jasmina kao bebu na rukama.
“On me odgojio sam nakon što mu je žena umrla. Sve što imam dugujem njemu.” – suze su mu klizile niz lice.
Te noći smo prvi put spavali okrenuti leđima jedno drugome.
Sljedećih dana napetost je rasla. Mama me zvala svaki dan, pitajući jesmo li odlučili. Dino je počeo mokriti u krevet od stresa. Jasmin se povukao u sebe, stalno na telefonu s Bihaćem.
Jedne večeri Dino me pitao: “Mama, hoćemo li imati svoju sobu kad budem išao u školu?”
Nisam znala što reći.
Onda sam napravila ono što nisam smjela – otišla sam sama kod odvjetnika i raspitala se mogu li uzeti kredit samo na svoje ime s mamom kao jamcem. Mogla bih – ali rata bi bila veća nego što možemo platiti.
Kad sam to rekla Jasminu, poludio je.
“Znači, iza mojih leđa ideš rješavati stvari?! Jesi li ti normalna? Ovo je i moj život!”
“A što ti radiš? Samo misliš na svog oca! A što s nama? Što s našim djetetom?” – vikala sam kroz suze.
Te večeri Dino se sakrio ispod stola i plakao dok smo se svađali.
Sutradan sam otišla kod psihologinje u Dom zdravlja. Ispričala sam joj sve.
“Ana, vi ste između dvije vatre. Nema ispravnog odgovora – samo onaj s kojim ćete moći živjeti.” – rekla mi je.
Nakon toga sam sjela s Jasminom i predložila kompromis: pola novca za Hasana, pola za naš stan. Nije bio sretan, ali pristao je.
Mama nije bila oduševljena, ali rekla je: “Bitno mi je da vi ostanete zajedno. Novac će doći i otići – obitelj ostaje ili se raspadne.”
Danas još uvijek živimo u istom stanu. Hasan ide na terapije; Dino ima svoju malu policu za igračke; Jasmin i ja pokušavamo ponovno pronaći jedno drugo.
Ponekad se pitam: Jesmo li donijeli pravu odluku? Može li se ikada izabrati između dvije obitelji a da ne izgubiš dio sebe?