Između dužnosti i ljubavi: Priča jedne starije sestre
“Ana, moraš doći odmah. Mama je opet pala, ne znam što da radim!” Glas moje sestre Ivane drhtao je kroz slušalicu, a ja sam, kao i bezbroj puta do sada, ostavila sve što sam radila i potrčala prema vratima. U tom trenutku, dok sam navlačila jaknu, u meni se miješala ljutnja i tuga. Zašto uvijek ja? Zašto nitko ne pita kako sam ja?
U stanu nas je dočekao kaos. Mama je sjedila na podu, suznih očiju, a Ivana je panično tražila nešto po ormariću s lijekovima. “Gdje su joj tablete za tlak?” viknula je. “Rekla si da ćeš ih kupiti!”
“Kupila sam ih jučer, bile su ovdje!” odgovorila sam kroz zube, osjećajući kako mi srce lupa od stresa. Pogledala sam mamu – sitna, krhka žena koja je nekad bila stub naše obitelji, sada je bila sjena same sebe. “Mama, jesi li dobro? Možeš li ustati?”
Mama je samo klimnula glavom i tiho zaplakala. Ivana me pogledala s prezirom: “Uvijek si ti ta koja sve zna, ali vidiš gdje smo završile!” U tom trenutku poželjela sam nestati. Nisam znala što više mogu dati.
Dok smo podizale mamu na kauč, u meni su se rojile misli. Sjetila sam se djetinjstva u malom stanu u Novom Zagrebu – uvijek sam bila ta koja je pazila na Ivanu dok su roditelji radili po cijele dane. Kad je tata otišao, ostale smo nas tri. Mama je radila dva posla da nas prehrani, a ja sam preuzela brigu o svemu ostalom. Ivana je uvijek bila njezina mezimica, a ja – odgovorna, ozbiljna Ana.
“Ne mogu više ovako,” šapnula sam kasnije te večeri dok smo sjedile u kuhinji. Ivana je šutjela, gledala u šalicu čaja. “Osjećam se kao da živim tuđi život. Imam 34 godine i još uvijek ne mogu otići na vikend bez da se brinem što će biti s vama.”
Ivana je podigla pogled: “Znaš da ni meni nije lako. Ali ti si starija sestra. Ti si uvijek bila jaka. Ja… ja ne znam kako sama.”
Te riječi su me pogodile dublje nego što bih priznala. Zar je to moja sudbina? Da budem jaka za sve, a slaba za sebe?
Sljedećih dana pokušavala sam pronaći ravnotežu. Otišla sam na posao u školu gdje predajem hrvatski jezik, ali nisam mogla misliti ni na što drugo osim na mamu i Ivanu. U zbornici me kolegica Mirela upitala: “Ana, jesi li dobro? Izgledaš iscrpljeno.”
“Samo malo obiteljskih problema,” odgovorila sam izbjegavajući pogled.
Mirela je uzdahnula: “Znaš, i ja sam prošla kroz to s tatom. Moraš misliti i na sebe. Ako se ti slomiš, tko će onda pomoći njima?”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi dok sam navečer sjedila sama u stanu. Pogledala sam stare fotografije – nas tri na moru u Makarskoj, tata još s nama, mama nasmijana. Gdje su nestali ti dani bezbrižnosti?
Jedne večeri odlučila sam razgovarati s mamom. Sjela sam kraj nje dok je gledala tursku seriju na televiziji.
“Mama, moramo razgovarati,” započela sam tiho.
Pogledala me umorno: “Znam što ćeš reći. Da ti je teško. I meni je teško, Ana. Nisam htjela da ti sve padne na leđa. Ali ne mogu više sama…”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. “Znam, mama. Ali ni ja ne mogu više sama. Moramo nešto promijeniti. Možda da angažiramo nekoga da ti pomaže? Ivana i ja ne možemo sve same…”
Mama je odmahivala glavom: “Ne želim strance u kući! Vi ste moje cure, vi ste mi sve!”
U tom trenutku shvatila sam koliko smo svi zarobljeni u svojim ulogama – mama u strahu od samoće, Ivana u svojoj nesigurnosti, a ja u svojoj odgovornosti.
Narednih tjedana situacija se samo pogoršavala. Mama je sve češće padala, Ivana se povlačila u sebe, a ja sam osjećala kako pucam po šavovima. Jedne noći sanjala sam da bježim kroz šumu i nitko me ne zove natrag.
Jednog popodneva došla sam kući i zatekla Ivanu kako plače na balkonu.
“Ne mogu više, Ana! Bojim se da ću poludjeti!”
Prvi put nakon dugo vremena zagrlile smo se kao sestre, obje slomljene pod istim teretom.
“Moramo tražiti pomoć,” rekla sam odlučno. “Za mamu, ali i za nas.” Te večeri nazvale smo socijalnu službu i dogovorile razgovor o mogućnostima pomoći za starije osobe.
Nije bilo lako uvjeriti mamu da prihvati pomoć izvana, ali nakon nekoliko tjedana pristala je na ženu iz susjedstva koja joj dolazi pomoći oko kuće i lijekova.
Polako smo počele vraćati komadiće svojih života – Ivana je upisala tečaj engleskog jezika, a ja sam prvi put nakon godina otišla na vikend izvan grada s prijateljicama.
Ali osjećaj krivnje nije nestao. Svaki put kad bih čula mamin glas na telefonu ili vidjela Ivanu zabrinutu zbog nečega što nisam stigla napraviti, srce bi mi se stegnulo.
Ponekad se pitam: Jesam li sebična što želim svoj život? Gdje završava dužnost prema obitelji, a počinje pravo na vlastitu sreću?
Možda nikad neću pronaći pravi odgovor, ali znam jedno – ne možemo biti tu za druge ako nismo tu za sebe.
Što vi mislite – gdje vi povlačite granicu između ljubavi prema obitelji i brige o sebi? Je li moguće biti dobar član obitelji bez da izgubimo sebe?