Između četiri zida: Kad majka odluči otići bez oproštaja

“Znaš li ti što radiš?” Ivana je stajala nasred dnevnog boravka, ruku prekriženih na prsima, pogledom koji je sijevao kroz mene kao da sam joj najgori neprijatelj. Stan je bio prepun kutija, miris stare kave i prašine miješao se s napetim zrakom. Nisam joj odmah odgovorila. Umjesto toga, gledala sam kroz prozor, na kišu što je neumorno udarala po prozorskom staklu, kao da i ona želi ući unutra i biti dio ove naše tihe drame.

“Znam, Ivana. Prvi put u životu mislim na sebe,” izgovorila sam tiho, gotovo šaptom, ali dovoljno glasno da me čuje. Zadrhtala je, možda od bijesa, možda od tuge. “Prodajem stan i idem u dom. Ne želim više biti teret ni tebi ni sebi.”

Nisam joj rekla ono najvažnije – da neću ostaviti ništa njoj. Da sav novac ide za moju skrb, za miran kraj života koji sam godinama odgađala zbog njezinih prohtjeva, kredita, neostvarenih snova. Ivana je uvijek imala velike planove, ali nikad dovoljno upornosti da ih ostvari. Uvijek sam bila tu da pokupim komadiće kad bi sve pošlo po zlu.

Sjećam se dana kad je prvi put došla kući s vijestima da je dala otkaz u banci. “Mama, to nije život za mene!” vikala je kroz suze. “Ne mogu više gledati te ljude kako mole za kredit, a ja im moram reći ne!” Tješila sam je, kuhala čaj od kamilice i uvjeravala da će sve biti u redu. I bilo je – jer sam ja platila njezin najam dok nije pronašla novi posao.

Godine su prolazile, a ja sam postajala umornija. Otac joj je umro rano, ostale smo same. Svaka nova kriza bila je moja briga: kad bi joj auto stao na pola puta do Zadra, kad bi izgubila posao u trgovini jer se posvađala s gazdom, kad bi joj dečko nestao bez riječi. Svaki put sam prodavala komad sebe da bih njoj spasila dan.

A sad, kad mi zdravlje popušta i kad mi ruke drhte dok pokušavam zakopčati dugmad na staroj bluzi, shvatila sam da više nemam što dati. Ni snage ni novca ni nade. Zato sam odlučila – prodajem stan i idem u dom za starije u Maksimiru. Tamo ću imati svoj mir, svoju sobu i možda prvi put u životu – svoj život.

“Znaš li ti koliko meni znači ovaj stan?” Ivana je podigla glas. “Ovdje sam odrasla! Ovdje su svi moji prijatelji! Kako možeš to napraviti?”

“Znaš li ti koliko sam ja puta morala birati između tebe i sebe?” odgovorila sam, glasom koji mi je iznenadio vlastite uši. “Ovaj put biram sebe.”

Nije plakala. Samo je stajala tamo, ukočena, kao kip od leda. Znam da me mrzi u tom trenutku. Znam da će pričati prijateljicama kako joj je majka sebična, kako joj nije ostavila ništa osim praznih kutija i uspomena.

Ali nitko ne zna koliko puta sam noću plakala zbog njezinih izbora. Nitko ne zna koliko sam puta molila Boga da joj konačno krene u životu – ali ona nikad nije naučila boriti se sama. Uvijek sam bila njezin štit.

Kad sam rekla susjedi Mariji što planiram, samo je odmahivala glavom: “Ljiljana, pa to ti nije pametno! Djeca su djeca, uvijek će ti trebati! Što ako se predomisliš? Što ako ti Ivana oprosti?”

Ali ja znam – ako sad popustim, opet ću biti ona stara Ljiljana koja živi za tuđe snove. A mojih više nema.

Noć prije odlaska sjedila sam sama u kuhinji. Gledala sam stare fotografije: Ivana na prvoj pričesti, Ivana s razbijenim koljenom na biciklu ispred zgrade, Ivana s osmijehom kad je upisala fakultet koji nikad nije završila. Suze su mi klizile niz lice – ne zato što odlazim iz stana, nego zato što odlazim iz njezina života bez oproštaja.

U domu su me dočekali s osmijehom. Soba mala, ali uredna. Pogled na park gdje djeca igraju nogomet. Prvi put nakon dugo vremena osjećam mir.

Ivana mi nije došla u posjetu. Poslala je poruku: “Nadam se da si sretna.” Jesam li? Ne znam.

Ponekad se pitam – jesam li pogriješila? Jesam li trebala još jednom žrtvovati sebe za nju? Ili je ovo jedini način da nauči stati na svoje noge?

Možda nisam najbolja majka na svijetu. Ali zar nije vrijeme da budem dobra prema sebi?

Što vi mislite – jesam li sebična ili napokon slobodna?