Izbacila sam sina i snahu iz stana – tek tada sam shvatila koliko sam godina živjela u krivnji
“Vesna, opet si zaboravila kupiti mlijeko!” – povikala je Ivana iz kuhinje, tresnuvši vratima hladnjaka. Zastala sam na hodniku, s vrećicama u rukama, osjećajući kako mi srce preskače. Pa zar opet? Pa zar svaki dan? Pa zar više ništa nije dovoljno?
Pogledala sam prema dnevnoj sobi gdje je moj sin Paweł sjedio zavaljen na kauču, zureći u mobitel. “Mama, možeš li mi donijeti vodu?” – dobacio je, ni ne podižući pogled. Osjetila sam kako mi se grlo steže. Moj Paweł, moj sin, kojeg sam odgajala sama nakon što nas je njegov otac napustio kad je imao deset godina. Moj ponos, moje sve. A sad… Sad je bio samo još jedan gost u mom stanu, gost koji se ponašao kao da mu sve pripada.
Sve je počelo prošlog proljeća. Paweł je izgubio posao u jednoj zagrebačkoj firmi, a Ivana je tada bila na porodiljnom. “Samo dok ne stanemo na noge, mama, znaš da ćemo brzo pronaći nešto svoje”, uvjeravao me. Naravno da sam pristala. Kako ne bih? Majka sam. Uvijek sam bila tu za njega. I kad je bio bolestan, i kad je imao problema u školi, i kad je prvi put slomio srce zbog djevojke iz razreda. Uvijek sam bila tu.
Ali to “samo dok ne stanemo na noge” pretvorilo se u mjesece. Mjeseci su postali godina. Ivana je počela raditi na pola radnog vremena, Paweł je povremeno vozio za Glovo, ali većinu dana provodio je kod kuće. Moj stan u Novom Zagrebu postao je tijesan, zagušen napetostima i neizgovorenim riječima.
“Vesna, možeš li ti malo tiše s tim usisavačem? Dijete spava!” – vikala bi Ivana svaki put kad bih pokušala očistiti stan. “Mama, gdje su mi čarape? Mama, ima li još ručka? Mama, možeš li pričuvati malog dok mi odemo do grada?” Sve više sam osjećala da nisam više vlasnica svog života ni svog doma.
Jedne večeri, dok sam sjedila sama u kuhinji s čašom vina, čula sam kako se svađaju u dnevnoj sobi.
“Paweł, tvoja mama stalno nešto prigovara! Ne mogu više ovako!”
“Što hoćeš da radim? Gdje ćemo? Ona nam pomaže!”
“Pomaže? Osjećam se kao uljez!”
Tada sam prvi put pomislila: a što ako sam ja ta koja je uljez u vlastitom domu?
Sljedećih tjedana osjećala sam se sve lošije. Počela sam izbjegavati vlastiti stan – šetala bih satima po Bundeku ili sjedila sama u kafiću na Savici, samo da ne moram gledati kako moj sin i njegova žena preuzimaju svaki kutak mog života. Kad bih se vratila kući, dočekao bi me nered, prljavo suđe i hladni pogledi.
Jednog dana, nakon što sam došla s posla umorna i gladna, zatekla sam Ivanu kako sjedi za stolom s prijateljicom iz susjedstva.
“Vesna, možeš li nam skuhati kavu?”
Nisam mogla vjerovati svojim ušima.
“Ivana, ja ovdje živim! Ovo je moj stan! Nisam vam sluškinja!”
Prijateljica ju je pogledala zbunjeno, a Ivana je samo slegnula ramenima.
Te noći nisam spavala. Prevrćala sam se po krevetu, razmišljajući o svemu što sam žrtvovala za svog sina. O tome kako sam godinama osjećala krivnju što nisam bila savršena majka – što nisam imala novca za skupe ekskurzije, što nisam uvijek imala strpljenja za njegove probleme, što sam ponekad vikala kad bi me iznervirao. I sad… Sad mi vraća tako što me tjera da se osjećam kao višak?
Sljedećeg jutra skupila sam hrabrost koju nisam imala godinama.
“Paweł, Ivana – moramo razgovarati,” rekla sam čim su sjeli za stol.
Pogledali su me kao da im smetam u nečem važnom.
“Ne mogu više ovako. Ovo nije više moj dom. Vi ste odrasli ljudi. Imate dijete. Vrijeme je da pronađete svoj put. Imate mjesec dana da se iselite.”
Ivana je prasnula u plač.
“Kako možeš biti tako bezosjećajna? Mi smo ti obitelj!”
Paweł me gledao kao da me prvi put vidi.
“Mama… stvarno nas izbacuješ?”
Osjetila sam kako mi srce puca na tisuću komadića, ali nisam popustila.
“Da. Volim vas, ali volim i sebe. I zaslužujem mir u vlastitom domu.”
Prvih dana nakon što su otišli osjećala sam prazninu kakvu nikad prije nisam osjetila. Suze su mi same tekle dok bih gledala njihove prazne šalice na polici ili dječje igračke zaboravljene pod kaučem. Ali onda… Onda je došao mir. Počela sam ponovno disati punim plućima. Počela sam kuhati samo za sebe, gledati serije koje volim, pozivati prijateljice na kavu bez straha od pogleda ili komentara.
Paweł mi se javio tek nakon mjesec dana.
“Mama… oprosti ako smo te povrijedili. Snašli smo se. Nije nam lako, ali… možda si bila u pravu.”
Ivana mi još nije oprostila. Možda nikad neće.
Ali ja… Ja sam prvi put nakon dugo vremena osjetila da nisam samo majka – nego i žena koja ima pravo na svoj život.
Ponekad se pitam: gdje završava ljubav prema djetetu, a gdje počinje ljubav prema sebi? Jesam li pogriješila ili sam napokon napravila ono što je trebalo davno učiniti?