Iza Zatvorenih Vrata: Jesam li Trebala Vjerovati Mami?
“Ne otvaraj vrata svakome, Ivana. Pogotovo ne kad si najranjivija.” Majčine riječi odzvanjale su mi u glavi dok sam gledala Lejlu kako sjedi na mom kauču, smije se i ljulja mog malog Davida. Bila je to obična srijeda, ali u meni je ključala oluja.
“Ivana, stvarno, moraš malo izaći među ljude. Ne možeš samo sjediti doma i gledati kroz prozor kao da čekaš nekog tko neće doći,” rekla je Lejla, pružajući mi šalicu kave. Pogledala sam je umorno, s podočnjacima do brade, i pokušala se nasmiješiti.
“Ne razumiješ ti to, Lejla. Sve se promijenilo otkako je David došao. Dino stalno radi, a ja… ja sam sama.”
Lejla je slegnula ramenima. “Pa zato sam tu. Da ti pravim društvo.”
Nisam tada znala da će upravo ta rečenica biti početak kraja svega što sam gradila.
Dino je dolazio kasno kući. Uvijek umoran, uvijek s nekim izgovorom. “Znaš kako je na poslu, Ivana. Kriza je, svi vise o koncu.” Nisam mu zamjerala. Bar sam tako mislila. Ali kad bi Lejla otišla, ostajala bih sama s Davidom i svojim mislima. Počela sam sumnjati u sve – u sebe, u Dinu, u prijateljstvo.
Jedne večeri, dok sam presvlačila Davida, začula sam poruku na mobitelu. Dino. “Kasnit ću još večeras.” Ništa novo. Ali onda još jedna poruka – ovaj put od Lejle: “Mogu li svratiti? Donijela bih ti kolače.” Osjetila sam olakšanje. Bar neko društvo.
Lejla je došla s osmijehom i toplim kolačima od jabuka. Sjela je na pod pored Davida i pričala mi o svom novom dečku, o poslu, o svemu osim o meni. Ali meni je bilo dovoljno što nije tišina.
“Znaš,” rekla je iznenada, “Dino mi se čini nekako… odsutno zadnjih mjeseci. Jesi li sigurna da je sve u redu među vama?”
Pogledala sam je zbunjeno. “Pa… valjda jest. Samo smo umorni.”
Lejla se nasmijala onim svojim polu-ironijskim smiješkom. “Samo pazi, znaš kako su muškarci kad osjete da im žena nije više ista kao prije…”
Te noći nisam mogla spavati. Lejlina rečenica odzvanjala mi je u glavi kao upozorenje koje nisam tražila.
Sljedećih tjedana Lejla je dolazila sve češće. Donosila bi hranu, igrala se s Davidom, a ja bih joj pričala o svojim strahovima i nesigurnostima. Dino bi ih zatekao zajedno kad bi došao kući – ponekad bi se nasmijao, ponekad samo promrmljao pozdrav.
Jednog dana, dok sam slagala rublje u spavaćoj sobi, začula sam smijeh iz dnevnog boravka. Bio je to onaj iskreni smijeh koji nisam čula od Dine mjesecima. Prišuljala sam se vratima i vidjela ih – Lejla i Dino su igrali s Davidom, ali pogled koji su razmijenili nije bio samo prijateljski.
Srce mi je preskočilo. Nisam htjela vjerovati vlastitim očima.
Te večeri pokušala sam razgovarati s Dinom.
“Dino, jesi li ti… jesi li ti sretan?”
Pogledao me kao da sam ga pitala nešto najgluplje na svijetu.
“Ivana, što ti je? Naravno da jesam. Samo sam umoran od svega.”
Ali nešto u njegovom glasu bilo je drugačije.
Sljedećih dana postajala sam opsjednuta sitnicama – kako Dino gleda Lejlu, kako ona njega dodiruje po ruci kad misli da ne gledam, kako šapuću kad misle da ne čujem.
Jedne noći uzela sam Dinov mobitel dok je spavao. Nisam to nikad prije napravila. Prsti su mi drhtali dok sam listala poruke.
“Vidimo se sutra? Ona neće ništa posumnjati.” – Lejla.
“Jedva čekam.” – Dino.
Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama.
Sljedećeg jutra nisam rekla ništa. Samo sam gledala Lejlu dok mi je donosila kavu i pričala o novom filmu koji moramo pogledati zajedno.
“Zašto si to napravila?” upitala sam je iznenada.
Zastala je s šalicom na pola puta do usana.
“Što?”
“Ti i Dino. Sve znam.”
Lejla je spustila pogled i šutjela nekoliko sekundi koje su mi se činile kao vječnost.
“Ivana… nije trebalo tako biti. Bila sam usamljena, Dino isto… Ti si bila toliko zatvorena u sebe… Nisam htjela da te povrijedim.”
Nisam mogla vjerovati što čujem.
“Nisi htjela? Uništila si mi obitelj! Bila si mi sestra! Kako si mogla?”
Lejla je zaplakala, ali mene to više nije doticalo.
Dino je te večeri došao kući ranije nego inače. Rekla sam mu sve što znam. Nije poricao.
“Ivana… žao mi je. Sve nam je izmaklo kontroli.”
Otišao je iste noći. Lejla također više nikad nije kročila u moj stan.
Ostala sam sama s Davidom i majčinim riječima koje su sada zvučale kao prokletstvo: “Ne otvaraj vrata svakome, Ivana…”
Dani su prolazili u magli tuge i izdaje. Mama me zvala svaki dan, ali nisam imala snage razgovarati s njom. Tek nakon nekoliko tjedana skupila sam hrabrost i otišla kod nje.
Sjele smo za kuhinjski stol, kao nekad kad sam bila dijete.
“Znaš, mama… bila si u pravu za sve one stvari koje si govorila o povjerenju i ljudima koje puštaš u svoj dom,” priznala sam kroz suze.
Mama me zagrlila bez riječi.
Sad kad gledam Davida kako spava kraj mene, pitam se: Jesmo li mi žene zaista osuđene ponavljati greške svojih majki? Ili možemo naučiti vjerovati sebi više nego drugima?