Iz pepela tuge: Priča o Ani, Lejli i novom početku
“Ana, gdje si opet ostavila ključeve?” Darijev glas odjekivao je kroz hladan hodnik, a meni su ruke drhtale dok sam pretraživala džepove stare jakne. “Uvijek si tako smotana!” dodao je, a ja sam progutala knedlu i šutjela. Lejla je stajala iza mene, stisnutih šaka, gledajući oca s mješavinom straha i prezira. Nikad nisam imala hrabrosti suprotstaviti se Dariju. Odrasla sam u kući gdje je otac odlučivao o svemu, a majka šutjela i trpjela. I ja sam nastavila isti obrazac.
Sve se promijenilo kad je Darijo jednog dana rekao: “Selimo se. Ovdje više nemamo što tražiti.” Nisam pitala zašto, nisam imala pravo glasa. Spakirali smo nekoliko vreća i krenuli prema selu u Bosni, gdje je naslijedio staru kuću od strica. Kuća je bila ruševna, krov prokišnjavao, a dvorište zaraslo do koljena. “Ovo nam je novi dom”, rekao je Darijo bez trunke emocija. Prve noći nisam mogla zaspati od hladnoće i straha.
Nekoliko dana kasnije, Darijo je nestao. Otišao je “po posao”, kako je rekao, ali nije se vratio. Dani su prolazili, a hrane je bilo sve manje. Lejla me gledala velikim očima punim pitanja na koja nisam imala odgovore. “Mama, hoće li tata doći?” pitala je tiho. Nisam znala što reći. Prvi put u životu osjetila sam paniku – ali i nešto drugo, nešto nalik slobodi.
“Moramo nešto poduzeti”, rekla sam sama sebi dok sam gledala kroz prljavi prozor na maglovito jutro. Počela sam obilaziti susjede, tražeći pomoć i posao. Prva vrata na koja sam pokucala otvorila je starica Fata. “Dijete, što ti treba?” upitala me s toplinom koju nisam osjetila godinama. Ispričala sam joj sve – i o Dariju, i o Lejli, i o gladi. Fata mi je dala toplu juhu i nekoliko savjeta: “Ne čekaj njega. Život ide dalje bez onih koji te ne žele uz sebe.”
Tih dana naučila sam cijepati drva, popravljati krov, saditi krumpir. Lejla mi je pomagala koliko je mogla. Navečer bismo sjedile uz svijeću i pričale priče koje sam izmišljala samo da joj odvratim misli od oca. Ponekad bi plakala u snu, dozivajući ga, a ja bih joj tiho pjevala uspavanku koju mi je moja majka pjevala kad sam bila mala.
Jednog dana stiglo je pismo od Darija: “Ne vraćam se. Snađite se kako znate.” Nije bilo ni oprosti ni objašnjenja. Samo hladna rečenica koja mi je slomila srce – ali istovremeno me oslobodila.
Prolazili su mjeseci. Lejla je krenula u školu u susjednom selu. Ja sam radila kod Fate i još nekoliko susjeda – čistila, kuhala, pomagala u polju. Prvi put sam zarađivala svoj novac. Počela sam osjećati ponos svaki put kad bih kupila kruh ili novu olovku za Lejlu.
Jednog popodneva, dok smo Lejla i ja sadile cvijeće ispred kuće, začula sam auto kako staje pred kapijom. Srce mi je stalo kad sam ugledala Darija kako izlazi iz auta s koferom u ruci. “Vratio sam se”, rekao je bezizražajno.
Lejla ga je pogledala s nevjericom: “Zašto si nas ostavio?”
Darijo je slegnuo ramenima: “Nisam mogao više…”
Osjetila sam bijes kakav nikad prije nisam osjetila. “Mi smo mogle! I bolje nam ide bez tebe!” viknula sam prvi put u životu podižući glas na njega.
On nas je gledao kao da nas prvi put vidi – mene s rukama grubim od rada, Lejlu nasmijanu i sigurnu u sebe.
“Ne trebaš nam više”, rekla sam mirno.
Darijo se okrenuo i otišao bez riječi.
Te večeri Lejla mi je šapnula: “Mama, sad si prava lavica.” Smijale smo se dugo, a ja sam znala da smo napokon slobodne.
Danas živimo skromno ali sretno. Ja radim u lokalnoj trgovini, Lejla ide u srednju školu i sanja o fakultetu u Zagrebu ili Sarajevu. Ponekad se pitam gdje bih bila da nisam skupila hrabrosti kad je bilo najteže.
Možda nisam imala izbora kad sam bila mlada – ali sada znam da uvijek postoji drugi put. Što biste vi učinili na mom mjestu? Koliko daleko biste išli za svoju djecu i vlastitu sreću?