Godina preokreta: Otac je otišao na svoj rođendan
“Ne mogu više, Jasmina. Odlazim.” Otac je to izgovorio tiho, gotovo šaptom, ali riječi su odzvanjale kroz naš mali stan u Novom Zagrebu kao eksplozija. Bilo je to na njegov 51. rođendan, dok su svijeće još gorjele na torti koju je mama ispekla s toliko pažnje. Svi smo šutjeli. Mama je zurila u njega, oči su joj bile crvene od suza koje još nisu potekle. Ja sam stajala između njih, osjećajući se kao dijete iako sam već imala 27 godina.
“Zar baš danas, tata?” pitala sam, glas mi je drhtao.
Nije odgovorio. Samo je slegnuo ramenima, kao da nema više snage za objašnjenja. Te noći nisam spavala. Čula sam mamu kako u kuhinji tiho plače, a otac je spakirao nekoliko stvari i otišao bez pozdrava. Ujutro je na stolu ostavio poruku: “Treba mi vrijeme.”
Mama je narednih dana bila kao sjena. Kuhala je kavu, ali ju nije pila. Gledala je kroz prozor, ali ništa nije vidjela. Jednog jutra, kad sam joj pokušala donijeti doručak u krevet, samo je rekla: “Treba mi godina tišine prije nego što podnesem papire za razvod. Ne pitaj me ništa.”
Godina tišine. Zvučalo je kao kazna, ali i kao prilika da shvatim što se zapravo dogodilo. Počela sam primjećivati sitnice koje su mi prije promicale: kako mama izbjegava razgovor o prošlosti, kako tata nikad nije pričao o svom djetinjstvu u Bosni, kako su oboje uvijek izbjegavali sukobe i skrivali osjećaje iza svakodnevnih obaveza.
Tijekom te godine, život je tekao dalje, ali sve je bilo nekako usporeno i sivo. Prijateljice su me zvale na kave, ali nisam imala snage za smijeh i tračeve. Moj zaručnik Ivan pokušavao me oraspoložiti: “Ajde, Jasmina, hajmo na more, makni se malo od svega.” Ali nisam mogla pobjeći od vlastite obitelji.
Jedne večeri, dok sam slagala stare fotografije, pronašla sam pismo koje je tata napisao mami davno prije mog rođenja. U njemu je pisalo: “Znam da nosimo svoje rane iz prošlosti, ali obećajem ti da ću se boriti za nas.” Suze su mi navrle na oči. Što se dogodilo s tim obećanjem? Gdje su nestali svi naši snovi?
Mjesec dana prije mog vjenčanja, mama me pozvala na razgovor. Sjedile smo za kuhinjskim stolom, ona s rukama oko šalice čaja, ja s glavom spuštenom na dlanove.
“Jasmina,” počela je tiho, “znam da ti nije lako. Ali moraš znati da tvoj otac nije loš čovjek. Samo… nosio je previše tereta iz prošlosti. Njegov otac je bio strog, nikad ga nije zagrlio. Kad smo došli iz Bosne u Zagreb, sve mu je bilo strano. Ja sam bila mlada i zaljubljena, mislila sam da će ljubav sve izliječiti. Ali neke rane ostanu zauvijek otvorene.”
Nisam znala što reći. Osjećala sam bijes prema ocu jer nas je ostavio, ali i tugu jer sam shvatila koliko ga boli ono što nikad nije izgovorio.
Ivan i ja smo nastavili s pripremama za vjenčanje. Mama mi je pomagala birati haljinu, ali svaki put kad bi me pogledala u ogledalu, vidjela sam sjenu tuge u njenim očima.
Tjedan dana prije vjenčanja, otac me nazvao.
“Jasmina? Mogu li te vidjeti?”
Sastali smo se u parku Maksimiru. Sjeli smo na klupu pod starim kestenom.
“Znam da si ljuta na mene,” rekao je.
“Jesam,” priznala sam. “Ali više sam tužna nego ljuta. Zašto si otišao? Zašto nisi pokušao popraviti stvari?”
Dugo je šutio.
“Nisam znao kako. Cijeli život sam bježao od problema. Kad sam bio mali, moj otac bi samo šutio ili vikao. Nikad nisam naučio razgovarati o osjećajima. Kad su problemi počeli između mene i tvoje mame… jednostavno nisam znao što da radim osim otići.”
Gledala sam ga i prvi put vidjela čovjeka koji se boji vlastitih osjećaja.
“Tata,” rekla sam tiho, “ja se udajem za mjesec dana. Bojim se da ću ponoviti vaše greške. Kako da budem sigurna da neću povrijediti Ivana kao što si ti povrijedio mamu?”
Pogledao me sa suzama u očima.
“Pričaj s njim o svemu. Nemoj šutjeti kao ja. I kad misliš da nema izlaza, bori se za ono što voliš.”
Na dan vjenčanja mama i tata su sjedili za istim stolom prvi put nakon godinu dana. Nisu razgovarali puno, ali kad su me gledali kako plešem s Ivanom, vidjela sam u njihovim očima nešto nalik mirenju – možda ne jedno s drugim, ali sa sobom.
Sada, dok pišem ove redove i gledam prsten na ruci, pitam se: Je li moguće prekinuti lanac boli koji se prenosi s generacije na generaciju? Možemo li naučiti voljeti bez straha od prošlosti? Što vi mislite – jesmo li osuđeni ponavljati greške svojih roditelja ili možemo biti bolji?