Dvostruka sreća, dvostruka bol: Kako sam naučila živjeti s njegovom prošlošću
“Opet je zvala. Kaže da joj treba tvoja pomoć oko Lejle. Ne razumijem zašto uvijek moraš ići čim ona zazove!” glas mi je drhtao dok sam gledala Amira kako nervozno oblači jaknu. Bilo je pola devet navečer, kiša je lupala po prozorima naše tek renovirane kuće u predgrađu Sarajeva, a ja sam osjećala kako mi se želudac okreće od mješavine bijesa i nemoći.
Amir je uzdahnuo, izbjegavajući moj pogled. “Lejla ima temperaturu, Selma ne zna šta da radi. Znaš da je ona…”
“Znam da je ona tvoja bivša žena! I znam da uvijek trčiš kad god ona mahne prstom!” prekinula sam ga, osjećajući kako mi suze naviru na oči. Trudna sam šest mjeseci, nosim blizance, a osjećam se kao da sam sama na svijetu.
On je stao na trenutak, gledao me s tugom i umorom u očima. “Nije to tako jednostavno, Ajla. Lejla je i dalje moje dijete. Ne mogu je pustiti.”
Vrata su se zalupila za njim, a ja sam ostala sama u tišini koja je bila glasnija od svake svađe. Sjedila sam na rubu kreveta, milovala trbuh i pokušavala se smiriti. U glavi mi se vrtjela ista misao: Jesam li ja ovdje samo privremena stanarka u njegovom životu?
Kad smo Amir i ja kupili ovu kuću, osjećala sam se kao da napokon mogu disati. Godinama sam živjela u podstanarskim stanovima po Zagrebu, uvijek na rubu, uvijek spremna na selidbu. Ova kuća je trebala biti naš novi početak. Zajedno smo birali pločice za kupaonicu, svađali se oko boje zidova, smijali se kad nam je majstor ostavio vrata od podruma naopako montirana. Sve te sitnice su me činile sretnom. Ali sada… sada mi se činilo da sve to nije dovoljno.
Selma, njegova bivša žena, bila je stalno prisutna u našem životu. Nije prošao dan da nije poslala poruku ili nazvala zbog nečega: Lejla ima temperaturu, Lejli treba novi ruksak za školu, Lejla ne može spavati bez očeve priče za laku noć. Amir bi svaki put skočio kao oparen. Nisam mu to mogla zamjeriti – bio je dobar otac – ali nisam mogla ni ignorirati kako me to boli.
Moja mama, Jasmina, često bi mi govorila: “Ajla, moraš biti jaka. Nije lako biti druga žena. Moraš znati gdje ti je mjesto.” Mrzila sam te riječi. Nisam htjela biti druga žena – htjela sam biti jedina.
Jedne večeri, dok sam slagala dječju odjeću koju smo dobili na poklon od Amira i njegovih roditelja iz Bihaća, zazvonio je mobitel. Bila je to Selma.
“Ajla? Zdravo. Amir nije dostupan pa sam tebe nazvala…”
Osjetila sam knedlu u grlu. “Reci?”
“Lejla ima predstavu u školi sutra. Znam da si ti trudna i sve to… ali možeš li ti doći umjesto Amira? Ja imam smjenu do kasno.”
Zastala sam na trenutak. Nisam znala što da kažem. S jedne strane, željela sam pomoći toj djevojčici koju sam zavoljela kao svoju; s druge strane, osjećala sam se kao zamjena – uvijek druga najbolja opcija.
“Doći ću,” izustila sam tiho.
Sutradan sam sjedila u školskoj dvorani među drugim roditeljima. Lejla me ugledala i mahala mi s pozornice. Osjetila sam toplinu oko srca – možda ipak ima mjesta za mene u ovom životu.
Ali kad sam došla kući, Amir me dočekao s hladnim izrazom lica.
“Zašto mi nisi rekla da ideš? Selma mi je poslala poruku da si bila tamo umjesto mene! Sad ispada da ne brinem za vlastito dijete!”
Osjetila sam kako mi krv navire u lice od bijesa.
“Zato što si bio na poslu! Zato što si uvijek između nas dvije! Zato što nikad ne znaš gdje ti je mjesto!”
Počeli smo se svađati kao nikad prije. Riječi su letjele poput noževa: tko više voli koga, tko više žrtvuje, tko je važniji. Na kraju sam otišla u spavaću sobu i zaključala vrata.
Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svemu što smo prošli: o tome kako me Amir osvojio svojom pažnjom i nježnošću nakon razvoda; o tome kako smo zajedno gradili ovaj dom; o tome kako sada nosim njegovu djecu pod srcem – ali i dalje osjećam da nisam dovoljno dobra.
Sljedećih dana pokušavala sam razgovarati s njim, ali svaki put bi nas nešto prekinulo: posao, Lejla, Selma… ili samo tišina između nas.
Jednog jutra, dok sam pila kavu na balkonu i gledala kišu kako pada po našem malom vrtu, Amir je sjeo kraj mene.
“Ajla… Znam da ti nije lako. Znam da te boli sve ovo s Selmom i Lejlom. Ali ne znam kako drugačije… Ne želim izgubiti ni tebe ni Lejlu.”
Pogledala sam ga kroz suze.
“A ja ne želim biti samo netko tko popunjava praznine koje su drugi ostavili iza sebe. Želim biti tvoja žena – ne tvoja zamjena za mir u kući.”
Dugo smo šutjeli. Kiša je prestala padati, a sunce se probijalo kroz oblake.
“Možemo li pronaći način da budemo obitelj? Svi zajedno?” pitao je tiho.
Nisam znala odgovor. Možda ćemo uspjeti, možda nećemo. Ali znala sam jedno: moram naučiti živjeti s njegovom prošlošću ako želim imati budućnost s njim.
Ponekad se pitam – koliko ljubavi treba ženi da preživi tuđu sjenu? I gdje prestaje kompromis, a počinje gubitak sebe? Što vi mislite – može li nova ljubav pobijediti stare rane?