Doručak kod svekrve: Između tradicije i novih navika
“Zar je ovo stvarno sve što jedete za doručak? Molim te, misli na djecu!” glas moje svekrve, Vesne, odjeknuo je kroz kuću kao grom. Stajala sam u kuhinji, držeći tanjur s dvije kriške integralnog tosta i malo avokada, dok su moja djeca, Lejla i Filip, sramežljivo grickala svoje banane. Moj muž, Dario, samo je slegnuo ramenima i zaronio pogled u mobitel, kao da ga se sve to ne tiče.
“Vesna, stvarno, djeca su navikla na laganiji doručak…” pokušala sam objasniti, ali ona me prekinula mašući kuhačom. “U mojoj kući se zna red! Doručak je najvažniji obrok! Kod nas se jede burek, jaja na oko, domaći kruh, sir i kajmak! Šta će djeca narasti na tom tvom zrnevlju?”
Osjetila sam kako mi obrazi gore. Nisam željela svađu pred djecom, ali svaki naš dolazak u Sarajevo pretvarao se u istu scenu. Vesna je bila žena stare škole – odrasla u ratu, naučena da se hrana ne odbija i da je puna trpeza znak ljubavi. Ja sam odrasla u Zagrebu, u stanu gdje se doručkovalo na brzinu prije škole i posla, gdje su zobene pahuljice bile sasvim dovoljne.
Lejla me povukla za rukav. “Mama, mogu li samo jogurt?”
Vesna je odmah skočila: “Ne može! Prvo pojedi jaje i komad pite!”
Dario je napokon podigao pogled. “Mama, pusti ih. Nisu više mala djeca.”
“Nisu mala djeca? Pa pogledaj ih! Mršavi su kao grane! U moje vrijeme…”
Zatvorila sam oči na trenutak, pokušavajući ne eksplodirati. Svaki put ista priča. Osjećala sam se kao loša majka jer nisam mogla ispuniti Vesnina očekivanja. U isto vrijeme, nisam željela prisiljavati svoju djecu da jedu nešto što ne vole ili što im ne odgovara.
Nakon doručka, dok su djeca gledala crtiće, sjela sam s Darijem na balkon. “Ne mogu više ovako,” šapnula sam. “Svaki put kad dođemo ovdje osjećam se kao da sam na ispitu. Tvoja mama misli da sam nesposobna.”
Dario je uzdahnuo. “Znaš kakva je ona. Neće se promijeniti. Pusti je da priča.”
Ali nije bilo tako jednostavno. Vesna nije samo pričala – ona je svakim pogledom i gestom pokazivala da misli kako ne brinem dovoljno za svoju obitelj. Kad bi Lejla kihnula, Vesna bi odmah rekla: “Da jedeš više supice i mesa, ne bi bila bolesna!” Kad bi Filip odbio kolač: “Šta si ga naučila? Da se slatko ne jede? Pa šta će mu život bez radosti?”
Jednog jutra, nakon još jedne prepirke oko doručka, povukla sam Vesnu u stranu.
“Vesna, molim te… Znam da želiš najbolje za nas. Ali ovo nas razdvaja. Djeca su zdrava, redovno idu na kontrole, imaju energije… Samo smo navikli drugačije jesti. Možemo li naći kompromis?”
Pogledala me ispod obrva. “Ti misliš da ja ne znam šta je dobro za moju unučad? Da sam ja glupa?”
“Ne mislim to,” rekla sam tiho. “Ali vremena su se promijenila. Djeca danas imaju alergije, intolerancije… Nije sve kao prije.”
Na trenutak je šutjela. Onda je odmahnula rukom i otišla u kuhinju.
Te večeri Dario i ja smo dugo razgovarali. “Možda bismo trebali manje dolaziti,” rekla sam.
“Ne želim da djeca izgube vezu s bakom,” odgovorio je.
“Ali ne želim ni da svaki put osjećam krivnju jer nisam dovoljno dobra po njezinim mjerilima.” Suze su mi navrle na oči.
Sljedećeg jutra Vesna je iznijela na stol dvije vrste doručka: jedan tradicionalni – jaja, pita sirnica, domaći kruh – i jedan laganiji – jogurt, voće, zobene pahuljice.
“Evo vam pa birajte,” rekla je kratko.
Djeca su uzela po malo od oba. Ja sam joj zahvalila pogledom.
Nije bilo lako ni za jednu od nas. Ali taj mali kompromis bio je prvi korak prema miru.
Danas, kad god dođemo kod Vesne, još uvijek osjetim napetost u zraku. Ali naučila sam da ne moram biti savršena snaha niti savršena majka po tuđim standardima.
Ponekad se pitam: Koliko često dopuštamo da nas tuđa očekivanja oblikuju više nego što bismo htjeli? I gdje je granica između poštovanja tradicije i očuvanja vlastitog identiteta?