Dali smo kćeri stan od bake i djeda: Poklon iz srca ili početak kraja naše obitelji?

“Zar stvarno misliš da je to pošteno?” Ivana je viknula kroz suze, glas joj je odjekivao kroz dnevni boravak, dok je njezin brat Filip stajao pored prozora, stisnutih šaka. Ja sam sjedio za stolom, gledajući u šalicu kave koja se tresla u mojoj ruci. Moja supruga Marina šutjela je, gledala u pod, kao da će joj parket dati odgovore koje mi nismo znali pronaći.

Sve je počelo prije godinu dana, kad su moji roditelji umrli jedno za drugim, ostavivši nam stan u centru Sarajeva. Bio je to njihov dom, mjesto gdje sam odrastao, gdje su mirisi bakinog bureka i zvukovi djedovih priča ispunjavali svaki kutak. Kad smo Marina i ja odlučili pokloniti stan našoj kćeri Ivani, činilo nam se da radimo pravu stvar. Ivana je bila mlada liječnica, tek se udala za Mirzu, i borili su se s kreditima i podstanarskim životom. Filip je već imao svoj posao u Zagrebu i stan koji je sam kupio. “Njemu ne treba,” govorila je Marina, “a Ivani će ovo promijeniti život.”

Nismo ni slutili što će ta odluka pokrenuti.

Prvih nekoliko tjedana sve je bilo u redu. Ivana nam je zahvaljivala, grlila nas, plakala od sreće. Mirza je dolazio s kolačima, a mi smo uživali gledajući ih kako uređuju stan. Filip se nije previše oglašavao. “Super za Ivanu,” rekao je jednom kratko preko telefona. Nisam obraćao pažnju – uvijek je bio povučeniji.

Ali onda su počele stizati poruke. Prvo od Filipove djevojke Ane: “Znaš li ti koliko Filipu znači obiteljska pravda?” Onda od moje sestre Ljiljane: “Jesi li siguran da si dobro razmislio? Znaš kako ljudi znaju biti zlopamtila.” Počeo sam osjećati težinu odluke koju smo donijeli.

Jedne subote Filip je došao kući. Sjeo je za stol, pogledao me ravno u oči i rekao: “Tata, jesi li ti mene manje volio cijeli život ili samo sad?” Osjetio sam kako mi srce preskače. “Filipe, znaš da nije tako… Ti imaš svoj život, svoj stan… Ivani smo htjeli pomoći…”

“A meni nije trebalo pomoći kad sam bio sam u Zagrebu? Kad sam radio dva posla da skupim za kaparu? Nisi ni pitao kako mi je bilo!”

Marina je pokušala smiriti situaciju: “Filipe, ti si uvijek bio snažan, nismo htjeli da se osjećaš zakinutim…”

“Ali jesam! I sad to svi vide! Ana me gleda kao gubitnika, Ljiljana priča okolo da ste Ivanu uvijek više voljeli…”

Ivana je došla nekoliko dana kasnije. Sjela je pored mene na kauč i tiho rekla: “Tata, možda bi bilo bolje da prodamo stan i podijelimo novac. Ne želim da se svi mrze zbog mene.” Pogledao sam je i vidio koliko ju boli cijela situacija. “Dušo, to je tvoj dom sad. Ne možeš biti kriva što smo mi pogriješili.”

Ali šteta je već bila učinjena.

Obiteljska okupljanja postala su mučna. Filip bi dolazio samo na kratko, izbjegavao Ivanu i Mirzu. Ljiljana bi dobacivala otrovne komentare: “Neki su rođeni pod sretnijom zvijezdom.” Marina se povukla u sebe, sve češće bi plakala navečer kad bi mislila da spavam.

Jedne večeri, dok sam sjedio sam u kuhinji, Filip mi je poslao poruku: “Ne dolazim više na ručkove dok ne shvatiš što si napravio.” Osjetio sam kako mi se svijet ruši pod nogama. Sjetio sam se svog oca koji mi je uvijek govorio: “Obitelj je svetinja. Nikad ne dijeli djecu.”

Pokušao sam razgovarati s Marinom. “Možda smo trebali pitati Filipa prije nego što smo odlučili? Možda smo trebali sve prodati pa podijeliti?” Ona me pogledala kroz suze: “Mislila sam da radimo najbolje za njih… Zar roditelji ne bi trebali pomoći onome kome je najteže?”

Ivana se povukla iz naše svakodnevice. Više nije dolazila na kavu, izbjegavala nas je. Mirza mi je jednom rekao: “Ona svaku noć plače jer misli da ste zbog nje izgubili sina.” Nisam znao što reći.

Prošlo je nekoliko mjeseci. Filip se preselio u Njemačku zbog posla. Ivana i Mirza čekaju dijete, ali sreća im je pomućena gorčinom koja visi nad našom obitelji kao crni oblak.

Ponekad sjedim sam u tišini i vrtim sve iznova u glavi. Gdje smo pogriješili? Je li ljubav prema djeci ikad dovoljna ili uvijek netko ostane povrijeđen? Je li moguće ispraviti ono što smo slomili?

Možda će vrijeme zaliječiti rane. Možda će Filip jednog dana shvatiti da ga volim jednako kao Ivanu. Ali danas… danas osjećam samo prazninu.

Jesmo li mi roditelji stvarno sposobni uništiti ono što najviše volimo – vlastitu obitelj – dok pokušavamo učiniti najbolje za svoju djecu? Što biste vi napravili na našem mjestu?