„Da, ja sam pokrenula razvod. Želim napokon živjeti svoj život.“ – Priča Vesne iz Sarajeva

„Vesna, jesi li ti normalna? Šta ćeš sad sama u šezdesetoj?“, vikala je moja kćerka Amra dok su joj oči bile pune suza i bijesa. Stajala sam nasred naše male kuhinje u Sarajevu, držeći u ruci papire za razvod. Ruke su mi drhtale, ali glas mi je bio čvrst: „Amra, ne mogu više. Ne želim biti samo nečija supruga i kuharica. Želim živjeti svoj život.“

Sve je počelo prije nekoliko mjeseci, ali istina je da se to skupljalo godinama. Moj muž, Jasmin, bio je dobar čovjek na svoj način – nikad nije pio, nikad nije podigao ruku na mene. Ali nikad nije ni podigao tanjir sa stola. Godinama sam kuhala, prala, čistila, radila u školi kao nastavnica matematike i još uvijek bila ta koja brine o svemu. Kad bi došao s posla, bacio bi jaknu na stolicu i sjeo za sto. „Vesna, šta ima za ručak?“ – uvijek isto pitanje, uvijek isti ton.

Nisam se bunila dok su djeca bila mala. Amra i Dino su tražili pažnju, a ja sam željela da imaju topli dom. Govorila sam sebi: „Proći će, kad odrastu bit će lakše.“ Ali nije bilo lakše. Djeca su otišla svojim putem, a Jasmin je ostao isti – još više navikao da mu sve pada s neba.

Jednog dana, dok sam nosila kese iz Merkatora uz stepenice do našeg stana na četvrtom spratu bez lifta, osjetila sam kako mi srce lupa kao ludo. Zastala sam na pola puta, znoj mi je curio niz lice. Pomislila sam: „Ako sad padnem, hoće li me iko pronaći prije večere?“

Te noći sam Jasminu rekla: „Znaš li ti gdje stoji šećer? Jesi li ikad upalio veš mašinu?“ Samo me pogledao preko novina: „Šta ti je sad?“

Počela sam primjećivati sitnice koje su me izluđivale – njegove čarape po stanu, mrvice kruha na stolu, prazne šalice kafe koje nikad ne odnese u sudoper. Kad bih ga zamolila da nešto uradi, odgovorio bi: „Pa ti si to uvijek radila bolje.“

Jednog jutra, dok sam gledala kroz prozor na kišni dan iznad Sarajeva, shvatila sam da mi život prolazi u čekanju da se nešto promijeni. Ali ništa se neće promijeniti ako ja ne napravim prvi korak.

Prijateljica Sanja me podržala: „Vesna, nisi ti dužna nikome ništa. Djeca su odrasla, vrijeme je da misliš na sebe.“ Ali Amra nije mogla shvatiti. „Mama, tata te voli na svoj način. Šta će reći ljudi? Kako ću ja to objasniti mužu i djeci?“

Sjećam se kad sam prvi put otišla kod advokata. Ruke su mi se znojile, osjećala sam se kao da varam cijelu porodicu. Advokatica Lejla me pogledala ravno u oči: „Vesna, vi imate pravo na sreću. Niste vi ničija sluškinja.“

Kad sam Jasminu dala papire za razvod, samo je slegnuo ramenima: „Radi šta hoćeš.“ Nije ni pokušao razgovarati sa mnom. Nije pitao zašto. Samo je otišao u dnevnu sobu i upalio TV.

Prvih dana osjećala sam se kao da mi je neko iščupao srce. Amra me zvala svaki dan: „Mama, molim te, razmisli još jednom.“ Dino je bio tiši – samo je rekao: „Ako si ti sretna, mama, podržavam te.“

Najgore su bile noći. Ležala bih budna i pitala se jesam li pogriješila. Sjećanja su navirala – prvi poljubac na Vrelu Bosne, zajednički izleti na Bjelašnicu, smijeh djece u dvorištu. Ali onda bih se sjetila svih onih večeri kad sam sama plakala u kuhinji dok Jasmin spava pred televizorom.

Počela sam izlaziti s prijateljicama – šetnje Vilsonovim šetalištem, kafa na Baščaršiji. Prvi put nakon mnogo godina osjećala sam se živo. Upisala sam kurs slikanja u Centru za kulturu. Upoznala sam nove ljude – žene poput mene koje su godinama šutjele i trpile.

Jednog dana Amra je došla kod mene s unukom Tarikom. Sjela je za sto i gledala me dugo bez riječi. „Mama“, rekla je tiho, „možda te nisam razumjela… ali vidim da si sretnija nego prije.“ Zagrlila me prvi put nakon mjesec dana.

Jasmin živi sam u našem starom stanu. Kažu mi susjedi da često sjedi na balkonu i gleda u prazno. Ponekad me zaboli srce zbog njega – ali znam da nisam mogla više živjeti onako kako sam živjela.

Danas imam šezdeset godina i osjećam se slobodno prvi put u životu. Nije lako biti žena koja bira sebe u društvu gdje svi očekuju da šutiš i trpiš.

Pitam vas – koliko nas još živi tuđe živote iz straha od osude? Zar nije vrijeme da svaka Vesna iz Sarajeva ili Zagreba napokon izabere sebe?