Bratova žena očekuje da joj poklonim stan: Obiteljska drama koja mi je slomila srce
“Ne mogu vjerovati da ovo stvarno govoriš, Amra!” povikala sam, držeći mobitel tako čvrsto da su mi zglobovi pobijelili. S druge strane linije, bratova žena je uzdahnula, a njezin glas bio je leden kao sarajevska zima. “Pa, ti si sama, nemaš djece, a mi s Edinom i malom Lanom nemamo gdje. Tvoj stan bi nam bio spas. Mama kaže da bi to bilo najpoštenije.”
U tom trenutku, kroz prozor mog malog stana u Zagrebu, promicala je večernja svjetlost, ali meni se činilo kao da se sve oko mene zamračilo. Nisam mogla vjerovati da je došlo do ovoga. Moj brat Edin i ja smo odrasli u skromnoj obitelji u Zenici. Oboje smo se borili za svaki korak naprijed – on je otišao u Njemačku, ja sam završila fakultet u Zagrebu i godinama štedjela za ovaj mali stan. Bio je moj ponos, moj dokaz da mogu sama.
Ali otkad se Edin oženio Amrom, sve se promijenilo. Ona je uvijek bila ljubazna pred drugima, ali prema meni – hladna, proračunata. Nikad nije skrivala da joj smeta što sam “uspjela”. Prvih godina sam pokušavala biti dobra sestra, kupovala poklone za Lanin rođendan, slala novac kad su imali problema. No, uvijek je bilo malo zahvalnosti.
Prije nekoliko mjeseci, Edin i Amra su se vratili iz Njemačke jer mu je istekao ugovor. Smjestili su se kod naših roditelja u Zenici, ali ubrzo su počeli prigovarati – nema dovoljno mjesta, Lana ne može učiti, Amra ne može podnijeti život s mojom majkom. I onda je stigao taj poziv.
“Mama kaže da bi to bilo najpoštenije.” Te riječi su mi odzvanjale u glavi dok sam pokušavala smiriti disanje. Nisam znala što više boli – što bratova žena misli da imam obavezu pokloniti im svoj stan ili što je mama na njezinoj strani.
Te večeri nisam mogla spavati. Sjećanja su navirala – kako smo Edin i ja dijelili posljednji komad kruha kad smo bili djeca, kako smo sanjali o boljem životu. A sada? Sada me vlastita obitelj gura u kut.
Sljedećeg jutra nazvala sam mamu. Njezine riječi su me pogodile kao nož:
“Ajla, dušo, znaš da te volim… ali Edin ima dijete, ima ženu… Oni nemaju ništa. Ti si sama, snašla si se. Zar ne možeš pomoći bratu?”
“Mama, to nije pomoć – to je žrtva! To je moj jedini dom!”
S druge strane tišina, pa jecaj. “Zar ti nije žao sestre? Zar ti nije žao mene?”
Nisam znala što reći. Osjećala sam se kao izdajica ako kažem ne, ali i kao žrtva ako pristanem.
Danima sam izbjegavala pozive iz Zenice. Prijateljica Ivana me tješila: “Ajla, moraš misliti na sebe! Ako sada popustiš, nikad neće stati.” Ali kako objasniti Ivani što znači obitelj kod nas? Kako objasniti osjećaj krivnje koji me proganjao?
Jedne večeri Edin me nazvao:
“Ajla, molim te… Znaš da nisam tražio ništa od tebe cijeli život. Ali Lana nema gdje spavati. Amra je očajna. Ako nam ne pomogneš… ne znam što ćemo.”
“Edine, znaš koliko mi znači ovaj stan… To je sve što imam!”
“Ti si uvijek bila sebična! Zato si sama! Zato te nitko neće!”
Te riječi su me slomile. Plakala sam cijelu noć.
Sljedećih tjedana obiteljska drama se samo pogoršavala. Mama mi nije slala poruke za Bajram prvi put u životu. Amra je na Facebooku objavljivala pasivne-agresivne statuse o “sebičnim ljudima koji misle samo na sebe”. Čak su i neki rođaci prestali pričati sa mnom.
Na poslu sam bila odsutna, kolege su primijetile da sam potištena. Jedne večeri sam sjela sama u svom stanu i gledala stare slike – nasmijana lica iz djetinjstva, zajednički izleti na Jadran, rođendani puni smijeha. Gdje je nestala ta obitelj?
Nakon mjesec dana šutnje, mama me nazvala:
“Ajla… Edin i Amra su našli stan za najam. Skupili su nešto novca. Znam da ti je bilo teško… Oprosti što sam te pritiskala. Samo sam htjela mir u kući.”
Nisam znala što reći. Osjećala sam olakšanje, ali i gorčinu.
Danas više ne razgovaram s bratom kao prije. Mama mi šalje poruke rjeđe nego ikad. Ponekad se pitam jesam li pogriješila – jesam li trebala žrtvovati sve za mir u obitelji? Ili sam napokon naučila postaviti granice?
Možda će mi netko od vas reći: Jesam li bila sebična ili sam samo čuvala ono malo svog dostojanstva? Što biste vi učinili na mom mjestu?