Brat koji mi više ne govori: Priča o ljubomori, obitelji i izgubljenoj bliskosti
“Ne mogu vjerovati da si to prihvatila, Ana!” Filipov glas je drhtao od bijesa dok je stajao na pragu moje sobe. “Znaš koliko sam ja želio taj auto! Znaš koliko sam radio prošlo ljeto!”
Stajala sam nasred sobe, ključeve novog crnog Golfa još uvijek u ruci. Srce mi je lupalo kao da će iskočiti iz prsa. “Filip, nisam ja tražila… Tata i mama su odlučili. Nisam ni znala dok nisu došli kući s autom.”
“Ma nemoj!” prekinuo me, lice mu je bilo crveno, oči pune suza koje nije htio pustiti. “Uvijek ti sve padne s neba! Ja sam stariji, ja sam taj koji je uvijek morao štedjeti, raditi, moliti! A ti… ti samo stojiš i čekaš da ti sve serviraju.”
Nisam znala što reći. Osjećala sam se kao uljez u vlastitoj kući. Filip je zalupio vratima i od tada više nije progovorio sa mnom. Prolazili smo jedno pored drugog kao stranci. Mama je pokušavala glumiti da je sve u redu, ali napetost se mogla rezati nožem.
Naši roditelji, Vesna i Zoran, nisu shvaćali razmjere štete. “Ma proći će ga, znaš kakvi su dečki u tim godinama,” govorila je mama dok je prala suđe. Tata bi samo odmahnuo rukom: “Neka se malo nauči nositi s nepravdom, život nije fer.” Ali meni nije bilo svejedno. Filip mi je bio najbolji prijatelj, osoba kojoj sam povjeravala sve – od prvih simpatija do strahova pred maturu.
Sjećam se dana kad smo zajedno išli na more biciklima do Jaruna, kad smo se smijali do suza jer nam je kiša pokvarila planove za roštilj. Sada je svaki naš susret bio hladan, ispunjen šutnjom i pogledima koji bole više od bilo koje riječi.
Jedne večeri, dok sam sjedila u autu ispred zgrade, gledajući kako kiša udara po vjetrobranskom staklu, Filip je izašao iz ulaza. Pogledao me kratko, a onda produžio dalje bez riječi. Nisam izdržala – istrčala sam za njim.
“Filip! Molim te, stani!”
Okrenuo se polako, lice mu je bilo umorno, oči crvene od nespavanja ili možda od suza.
“Što hoćeš?” pitao je tiho.
“Ne mogu više ovo… Fališ mi. Znam da si ljut, ali nisam ja kriva što su oni odlučili tako. Da mogu vratiti auto i da opet budemo kao prije – napravila bih to odmah.”
Nasmijao se gorko. “Lako je tebi to reći kad imaš sve. Znaš li kako je gledati kako te roditelji stalno stavljaju na prvo mjesto? Kako je osjećati se kao da nisi dovoljno dobar?”
Nisam imala odgovor. Samo sam stajala tamo, mokra od kiše i vlastite krivnje.
Dani su prolazili, a situacija se nije popravljala. Filip je počeo izlaziti s društvom koje nisam poznavala. Vraćao se kasno, često pijan ili ljut. Mama je plakala noću, tata je postajao sve nervozniji.
Jednog dana došao je kući s modricom na licu. Mama ga je pitala što se dogodilo, ali on je samo odmahnuo rukom: “Ništa važno.” Ja sam znala – Filip tone, a ja ne znam kako mu pomoći.
Pokušavala sam razgovarati s roditeljima.
“Možda ste pogriješili što ste meni kupili auto prije njega?” pitala sam ih.
Tata se naljutio: “Ne budi smiješna! Ti si odgovornija, znaš voziti bolje, treba ti za faks! On bi ga samo razbio!”
Mama je šutjela, ali vidjela sam da joj nije svejedno.
Jedne večeri Filip nije došao kući. Prošlo je ponoć, pa dva sata… Mama je zvala njegove prijatelje, nitko ga nije vidio. Srce mi je bilo u grlu cijelu noć.
Ujutro se pojavio – iscrpljen, smrznut i bezvoljan. Sjela sam kraj njega na kauč.
“Filip… Molim te, reci mi što da napravim da opet budemo brat i sestra kao prije?”
Pogledao me prvi put nakon dugo vremena bez mržnje u očima.
“Ne znam… Možda da si ti bila starija sestra koja bi meni prepustila nešto za promjenu? Možda da su oni pitali mene kako se osjećam? Možda da nisam cijeli život bio drugi izbor…”
Te riječi su me pogodile dublje nego išta prije. Počela sam razmišljati o svemu – o tome kako roditelji često nesvjesno prave razlike među djecom, kako ljubomora može uništiti najčvršće veze.
Tjedni su prolazili. Filip i ja smo polako počeli razgovarati – najprije o sitnicama, onda o dubljim stvarima. Povjerenje se vraćalo sporo, ali svaki osmijeh bio je pobjeda.
Danas još uvijek osjećam težinu svega što se dogodilo. Auto stoji parkiran ispred zgrade – često ga ni ne vozim jer me podsjeća na sve što smo izgubili.
Ponekad se pitam: Je li vrijedilo? Može li jedna materijalna stvar uništiti ono što smo gradili godinama? I koliko nas još u Hrvatskoj ili Bosni živi s istim osjećajem nepravde među braćom i sestrama?
Što vi mislite – može li obitelj preživjeti ovakve rane ili one ostaju zauvijek?