Božićno pismo male Lejle: Srce na dlanu između dvije obitelji

“Mama, hoćeš li me ikada voljeti kao svoje dijete?” – riječi su mi izletjele iz usta prije nego što sam ih stigla zaustaviti. Sjedila sam na rubu kreveta u maloj sobi s pogledom na dvorište, gdje su se snježne pahulje lijeno spuštale na stari orah. Miris pečenih kolača širio se iz kuhinje, ali meni je srce bilo teško kao olovo.

Moje ime je Lejla. Imam deset godina i već sam promijenila četiri obitelji. Sjećam se svake sobe, svakog pogleda punog sumnje, svakog obećanja koje je nestalo kao dim. Ovdje kod udomitelja, kod Amire i Jasmina, osjećala sam se sigurnije nego ikad prije, ali strah da ću opet morati otići bio je jači od svega.

Bilo je predbožićno vrijeme. U školi su svi pričali o poklonima, o tome kako će provesti praznike s roditeljima, a ja sam šutjela. Navečer sam sjela za stol i napisala pismo Djedu Božićnjaku:

“Dragi Djede Božićnjače,
Želim plišanog medu, nove tenisice i… jednu pravu obitelj. Da me netko voli zauvijek. Lejla.”

Pismo sam sakrila ispod jastuka, ali Amira ga je pronašla dok je mijenjala posteljinu. Vidjela sam joj suze u očima kad ga je pročitala. Navečer su me ona i Jasmin pozvali u dnevni boravak.

“Lejla, znaš li koliko nam značiš?” pitala je Amira tiho.

Nisam znala što reći. Samo sam slegnula ramenima i gledala u pod.

Jasmin je dodao: “Znaš, nismo ti to još rekli, ali razmišljali smo… Želimo da ostaneš s nama. Zauvijek. Želimo te usvojiti.”

Nisam mogla vjerovati. Suze su mi same krenule niz lice. “Stvarno? Nećete me vratiti?”

Amira me zagrlila tako snažno da sam osjetila kako mi se srce topi. “Nikada više, Lejla. Ti si naše dijete.”

Taj Božić bio je drugačiji od svih prethodnih. Dobila sam plišanog medu, bijele tenisice s rozim vezicama i – ono najvažnije – osjećaj da pripadam.

Ali nije sve bilo bajka. Moja biološka mama, Sanela, javila se socijalnoj radnici i tražila da me vidi. Srce mi se podijelilo na pola. Sjećanja na nju bila su mutna: miris njenog parfema, nježan glas kad bi mi pjevala uspavanku… ali i vika, suze i noći provedene u mraku dok je ona negdje nestajala.

Na susretu smo sjedile jedna nasuprot druge. Sanela je drhtala dok mi je pružala ruku.

“Lejla, oprosti mi… Nisam znala bolje. Bila sam mlada i izgubljena. Volim te, znaš to?”

Nisam znala što reći. U meni se borila tuga zbog svega što smo izgubile i sreća zbog onoga što sam pronašla kod Amire i Jasmina.

Kad sam se vratila kući, Amira me čekala s toplim čajem.

“Znaš, Lejla, ljubav nije ograničena. Možeš voljeti svoju mamu i nas. Mi ćemo uvijek biti tu za tebe.”

Tih dana osjećala sam se kao da stojim na raskršću između prošlosti i budućnosti. U školi su me djeca zadirkivala jer nemam “pravu” mamu i tatu. Jednom mi je Ena dobacila: “Ti si samo tuđa briga!”

Plakala sam cijelu noć, ali Jasmin me zagrlio i rekao: “Nije važno što drugi misle. Važno je što ti osjećaš u srcu. Mi te volimo – to je tvoja istina.”

Prolazili su mjeseci dok su papiri za usvajanje prolazili kroz birokraciju. Svaki dan sam strepila hoće li nešto poći po zlu – hoće li me opet netko uzeti? Hoće li Sanela promijeniti mišljenje?

Na dan kad su stigli papiri, Amira je napravila tortu s mojim imenom. Svi smo plakali od sreće.

Ali još uvijek ponekad sanjam Sanelu – pitam se gdje je sada, misli li na mene? Je li moguće voljeti dvije mame?

Ponekad sjedim uz prozor i gledam snijeg kako pada na stari orah i pitam se: Je li dom mjesto ili ljudi koji te vole? Može li dijete iz sustava ikada potpuno zacijeliti?

Što vi mislite – može li ljubav pobijediti sve rane iz djetinjstva? Je li dovoljno imati nekoga tko te voli ili prošlost uvijek ostaje dio nas?