Baka je htjela unuku, a dobila mene: Priča o ljubavi koja nije bila dovoljna

“Opet muško? Zar je moguće da ni ovaj put niste uspjeli?” bakine riječi odzvanjale su kroz hodnik dok sam, još kao beba, plakao u naručju svoje majke. Nisam to tada razumio, ali kasnije su mi roditelji pričali kako je baka, čim je čula da sam rođen, okrenula leđa i otišla iz bolnice bez riječi.

Moje ime je Ivan. Rođen sam u Splitu, u obitelji gdje su tradicija i očekivanja bili važniji od osjećaja. Baka Marija, majčina majka, bila je stub naše obitelji – barem su svi tako govorili. Ali za mene, ona je bila hladna sjena koja je uvijek stajala između mene i topline doma.

“Mama, zašto baka ne želi pričati sa mnom?” pitao sam jednom dok sam imao šest godina, gledajući kroz prozor kako baka zalijeva cvijeće u dvorištu, a mene ni ne pogleda. Mama bi samo slegnula ramenima i šutjela, ali sam joj u očima vidio tugu.

Baka je uvijek otvoreno govorila kako je sanjala unuku. “Žensko dijete je drugačije. Unuka bi mi pomagala u kuhinji, nas dvije bismo išle na placu, šivale bismo zajedno. S tobom nemam ništa!” rekla mi je kad sam imao deset godina i pokušao joj pomoći oko kolača. Ruke su mi drhtale dok sam miješao tijesto, a ona mi je oduzela žlicu i rekla: “Pusti to, ti si muško. Idi igraj nogomet.”

Otac, Ante, bio je tih čovjek. Nikada nije ulazio u sukobe s bakom. “Pusti je, sine. Takva ti je ona cijeli život. Ne možeš ti to promijeniti,” govorio bi mi dok smo zajedno popravljali bicikl u garaži. Ali meni nije bilo jasno zašto se nitko ne bori za mene.

Najgore je bilo kad bi došli gosti. Baka bi tada izvlačila stare slike svoje pokojne sestre i pričala kako je ona imala tri unuke: “Eto, ona ima sreće! Kod nas samo muška djeca…” Svi bi se smijali, ali meni bi knedla stajala u grlu.

Jednog ljeta, kad sam imao dvanaest godina, baka je odlučila organizirati veliko obiteljsko okupljanje. Svi su došli – tetke iz Zagreba, rođaci iz Mostara, susjedi iz ulice. Svi osim mene su sjedili za velikim stolom na terasi. Ja sam sjedio na stepenicama s tanjurom u krilu.

“Zašto Ivan ne sjedi s nama?” pitala je tetka Ljiljana.

Baka je odmah odgovorila: “Ma pusti ga, on se ionako ne zna ponašati za stolom. Da imam unuku, ona bi znala kako se postaviti među ljudima!”

Tada sam prvi put osjetio pravi bijes. Ustao sam i bacio tanjur na travu. “Nisam ja kriv što nisam curica!” viknuo sam i potrčao prema sobi. Mama me kasnije pronašla kako plačem pod jastukom.

“Znaš, Ivane,” šaptala mi je dok me grlila, “nije do tebe. Neki ljudi ne znaju voljeti drugačije nego što su naučili. Ti si meni najvažniji na svijetu.”

Ali riječi nisu mogle izbrisati osjećaj manje vrijednosti koji me pratio kroz djetinjstvo. U školi sam bio povučen, bojao sam se istaknuti se jer sam mislio da nikome nije stalo do mene. Čak ni kad sam osvojio drugo mjesto na natjecanju iz matematike, baka nije rekla ni čestitam.

Godine su prolazile. Baka je postajala sve slabija, ali njena gorčina nije jenjavala. Kad sam upisao fakultet u Zagrebu, došao sam joj reći zbogom prije odlaska.

“Bako, idem studirati informatiku,” rekao sam tiho.

Ona me pogledala preko naočala: “Da si barem cura pa da mogu reći da imam pametnu unuku…”

Tada sam shvatio da se ništa neće promijeniti. Otišao sam bez pozdrava.

Na fakultetu sam prvi put osjetio slobodu – nitko me nije uspoređivao s nepostojećom sestrom ili unukom iz snova. Pronašao sam prijatelje koji su me cijenili zbog onoga što jesam. Ali svaki povratak kući bio je težak podsjetnik na ono što nikad nisam imao.

Kad je baka umrla prošle zime, osjećaji su mi bili pomiješani. Svi su plakali, a ja sam stajao sa strane i gledao njenu sliku na crkvenom zidu. Pitao sam se – jesam li ja loš unuk jer ne osjećam tugu? Ili sam samo dijete koje nikad nije dobilo priliku biti voljeno?

Danas imam svoju obitelj – suprugu Lejlu i sina Darija. Trudim se svaki dan pokazati mu koliko ga volim, bez obzira na to što jest ili što bi netko drugi želio da bude.

Ponekad se uhvatim kako gledam Darija dok spava i pitam se: Hoću li ja ikada moći oprostiti baki? I koliko nas još živi pod teretom tuđih snova koji nikad nisu bili naši?