Zovu me svaki dan da pitaju za zdravlje, ali srce mi šapuće da je sve to zbog nasljedstva
“Opet zove Alma. Znaš, mama, samo sam htjela provjeriti jesi li dobro. Jesi li popila lijekove?” Glas joj je blag, ali u njemu nema topline koju pamtim iz dana kad je bila djevojčica. “Jesam, dušo. Sve je u redu,” odgovaram, gledajući kroz prozor na praznu ulicu. Zima je u Sarajevu, snijeg prekriva park ispod mog stana, a ja brojim dane do svog rođendana. Hoće li doći? Hoće li me zagrliti kao nekad?
Nakon što je moj muž, Edin, otišao prije dvadeset godina, ostala sam sama s troje djece: Almom, Damirom i Lejlom. Sjećam se te noći kad je spakovao kofere. “Ne mogu više, Ljiljana. Guši me ovaj život,” rekao je tiho, izbjegavajući moj pogled. Djeca su spavala. Srce mi se slomilo na tisuću komadića, ali nisam plakala pred njima. Morala sam biti jaka.
Radila sam kao medicinska sestra u bolnici Koševo, smjene su bile duge i teške. Vraćala bih se kući umorna, ali osmijeh mojih mališana bio mi je lijek. Damir je uvijek prvi trčao prema vratima: “Mama! Donijela si mi čokoladu?” Lejla bi me zagrlila oko struka i šaptala: “Ne idi više na posao.” Alma je bila najstarija i najtiša; često sam je zatekla kako gleda kroz prozor, baš kao što ja sada gledam.
Godine su prolazile. Djeca su odrasla, završila fakultete, otišla svojim putem. Damir se preselio u Zagreb, Lejla u Mostar, a Alma je ostala u Sarajevu, ali rijetko navrati. Sada mi šalju poruke ili zovu na brzinu: “Mama, jesi li dobro? Treba li ti šta?” Ponekad mi donesu voće ili lijekove. Ali razgovori su površni, kao da žure negdje drugdje.
Jednog dana, dok sam sjedila uz prozor i plela šal za unuka kojeg rijetko viđam, zazvonio je telefon. Bio je to Damir.
“Mama, samo da provjerim jesi li uzela terapiju. Znaš da ti doktorica rekla da ne smiješ preskakati.”
“Jesam, sine. Sve je u redu. Kako si ti? Kako su djeca?”
“Dobro smo svi. Moram ići na sastanak. Čujemo se opet sutra!”
Veza se prekinula prije nego što sam stigla reći da mi nedostaje.
Nekad se pitam: jesu li njihovi pozivi iskreni? Ili ih samo podsjeća grižnja savjesti ili možda nešto drugo? Nedavno sam čula kako Alma šapuće s Lejlom u hodniku:
“Šta ćemo s mamom kad više ne bude mogla sama? Znaš da ima onu štednju i stan…”
Lejla je uzdahnula: “Ne mogu ja iz Mostara svaki vikend dolaziti. Možda bi Damir mogao nešto organizirati u Zagrebu?”
Stajala sam iza vrata i srce mi je kucalo kao ludo. Nisam željela slušati, ali nisam mogla otići.
Te noći nisam spavala. Gledala sam stare fotografije: Edin s djecom na izletu na Bjelašnici, ja s Almom na prvoj školskoj priredbi, Damir s osmijehom bez prednjih zubića… Gdje su nestali ti dani? Gdje su nestale iskrene riječi?
Na rođendan sam skuvala kafu i ispekla pitu sama sebi. Očekivala sam barem jedno iznenađenje. Prva je došla Alma s buketom cvijeća.
“Sretan rođendan, mama! Evo ti nešto malo…”
Zagrlila me kratko i sjela za stol.
“Lejla i Damir neće stići danas. Imaju obaveza… Ali poslali su ti poklone preko mene.”
Osmjehnula sam se i zahvalila, ali osjećaj praznine nije nestao.
“Mama,” počela je Alma oprezno, “znaš da bi bilo dobro da napišeš testament dok si još zdrava. Niko ne zna šta život nosi…”
Pogledala sam je ravno u oči: “Alma, misliš li ti da ja još uvijek živim samo zbog tog stana i štednje? Zar ti nisam bila majka koja vas je podizala sama? Zar smo došli do toga da pričamo samo o nasljedstvu?”
Alma je pocrvenjela i oborila pogled.
“Nije to tako… Samo želimo biti sigurni da će sve biti po tvom…”
Nisam više mogla slušati. Ustala sam i otišla u sobu.
Te večeri nazvala me Lejla iz Mostara.
“Mama, nemoj se ljutiti na Almu. Znaš kakva je ona – praktična. Mi te volimo… Samo… život nas nosi na sve strane.”
Suze su mi klizile niz lice dok sam slušala njezin glas preko žica.
“Znam ja to, dijete moje… Samo bih voljela da nekad dođete zbog mene, a ne zbog papira i ključeva od stana.”
Nakon tog razgovora dani su prolazili sporo. Djeca su nastavila zvati svaki dan – uvijek ista pitanja, uvijek isti ton.
Ponekad poželim vikati: “Dođite! Sjedite sa mnom! Ispričajte mi kako ste stvarno! Zagrlite me kao nekad!” Ali ostajem tiha jer znam da bi ih to samo udaljilo još više.
Jedne večeri sanjala sam Edina. Sjeli smo zajedno na klupu ispred naše stare kuće.
“Ljiljana,” rekao mi je nježno, “djeca vole na svoj način. Ne traži ono što ne mogu dati. Ali ne zaboravi – tvoje srce zna istinu.”
Probudila sam se s osjećajem mira koji nisam dugo osjetila.
Možda djeca stvarno vole na svoj način – možda su njihovi pozivi jedini način koji znaju pokazati brigu. Ali ipak se pitam: hoće li jednog dana shvatiti koliko malo treba da majka bude sretna? Je li ljubav danas postala samo formalnost ili još uvijek ima nade za prave zagrljaje?
Što vi mislite – jesmo li izgubili pravu bliskost ili se ona samo promijenila s vremenom?