Želim Te Oženiti, Ali Želim Svoju Djecu: Priča o Ljubavi, Očekivanjima i Granicama
“Dario, moramo razgovarati. Ne mogu više ovako.” Lejlin glas je drhtao dok je sjedila nasuprot mene za kuhinjskim stolom, a mala Ena je crtala na podu, nesvjesna napetosti koja je ispunila stan. Pogledao sam je, osjećajući kako mi srce lupa kao da će iskočiti iz grudi. Znao sam što slijedi, ali nisam bio spreman.
“Znam, Lejla. I ja osjećam isto. Ali…” zastao sam, tražeći riječi koje neće povrijediti ni nju ni mene. “Želim te oženiti. Stvarno želim. Ali želim i svoju djecu. Znaš koliko mi to znači.”
Lejla je spustila pogled, a suza joj je skliznula niz obraz. “Dario, ja imam Enu. I ne znam jesam li spremna opet prolaziti kroz sve to. Sjećaš se kako je bilo s Edinom… Koliko sam patila kad smo se razveli.”
Sjećao sam se. Sjećao sam se noći kad me nazvala u suzama jer ju je Edin ostavio zbog druge žene. Sjećao sam se kako sam joj obećao da ću biti tu za nju i Enu, bez obzira na sve. Ali sada, kad su godine prošle i kad smo Lejla i ja postali više od prijatelja, osjećao sam da mi nešto nedostaje.
“Lejla, ne tražim da zaboraviš na Enu. Nikad ne bih mogao biti taj čovjek. Ali želim dijete s tobom. Naše dijete. Zajedničku budućnost. Zar to nije normalno?”
Nije odgovorila odmah. Samo je zurila u šalicu kave, kao da će joj ona dati odgovore koje ja nisam mogao.
Moja mama, Marija, nikad nije bila oduševljena mojom vezom s Lejlom. “Dario, ona ima dijete! Zar ne vidiš da ti treba netko tko će ti dati pravu obitelj?” govorila bi mi dok bi slagala veš u dnevnom boravku. “A što će reći ljudi? Tvoja sestra Ivana već ima dvoje svoje djece!”
Ali ja nisam mario za priče iz susjedstva niti za ogovaranja na kavi kod tetke Ruže. Lejla je bila žena koju sam volio – njezina snaga, njezina nježnost prema Eni, način na koji bi me pogledala kad misli da ne gledam.
Ali sada, kad sam izgovorio ono što me mučilo mjesecima, osjećao sam se kao izdajica.
“Dario,” tiho je progovorila, “a što ako ne mogu više imati djece? Što ako Ena ostane jedino dijete koje ću ikada imati? Hoćeš li me onda manje voljeti?”
Nisam znao što reći. U meni se lomilo tisuću osjećaja – ljubav prema njoj, želja za vlastitim djetetom, strah od budućnosti.
“Ne znam…” prošaptao sam iskreno. “Ne znam kako bih se nosio s tim.”
Te noći nisam mogao spavati. Gledao sam u strop svoje sobe u roditeljskoj kući u Novom Travniku i razmišljao o svemu što bih mogao izgubiti – Lejlu, Enu, snove o velikoj obitelji koju sam zamišljao još kao dječak dok sam gledao svog oca kako igra nogomet sa mnom i bratom Filipom.
Sljedećih dana sve je bilo napeto. Lejla je šutjela, a ja sam bježao na posao duže nego inače. Ena me pitala zašto više ne dolazim po nju u vrtić.
Jedne večeri zazvonio mi je mobitel. Bio je to Edin.
“Dario, možemo li popričati? Znam da si s Lejlom… I znam da si dobar prema Eni. Samo… pazi na nju, molim te. Ona je osjetljiva djevojčica.”
Bio sam šokiran njegovim pozivom, ali i zahvalan što vidi koliko mi Ena znači.
Nakon tog razgovora odlučio sam sjesti s Lejlom još jednom.
“Lejla,” rekao sam dok smo šetali uz Lašvu, “znam da ti je teško. I meni je. Ali ne želim te izgubiti zbog svojih želja. Ako ne možemo imati djecu – prihvatit ću to. Ali moramo biti iskreni jedno prema drugome.”
Stala je i pogledala me ravno u oči.
“Dario, volim te. Ali bojim se da ćeš jednog dana požaliti ako ostaneš sa mnom bez vlastite djece. Ne želim biti razlog tvoje nesreće.”
Zagrlio sam je najjače što sam mogao.
“Ne znam što će biti sutra,” šapnuo sam joj u kosu, “ali znam da te volim danas. I to mi je dovoljno za sada.”
Ali istina je bila da nisam bio siguran hoće li to biti dovoljno zauvijek.
Dani su prolazili, a pritisak obitelji i prijatelja nije jenjavao.
“Dario, vrijeme ti prolazi!” govorila bi mi baka Zora dok bi mi gurala tanjur sarme pod nos.
“A što ako nikad ne budeš imao svoje dijete? Hoćeš li moći živjeti s tim?” pitao me Filip jedne večeri uz pivo.
Ponekad bih gledao Enu kako spava i pitao se bih li mogao voljeti tuđe dijete kao svoje vlastito zauvijek – bez gorčine ili žaljenja.
Jedne večeri Lejla mi je donijela test na trudnoću.
“Negativan je,” rekla je tiho.
Osjetio sam olakšanje i tugu istovremeno.
“Možda nam nije suđeno,” prošaptala je.
Ali ja nisam mogao odustati od nje.
I tako stojimo na raskrižju – između ljubavi koju osjećamo i snova koje možda nikada nećemo ostvariti zajedno.
Ponekad se pitam: Je li ljubav dovoljna kad se naši snovi razlikuju? Može li itko od nas biti istinski sretan ako mora žrtvovati dio sebe zbog onog drugog?