Zelena od Zavisti: Moja Borba s Očuhovom Pristranošću na Sestrinom Vjenčanju
“Zašto uvijek ona?” šaptala sam sebi dok sam stajala iza zavjese u dnevnom boravku, promatrajući kako moj očuh, Zoran, nježno popravlja veo mojoj sestri Ivi. Njihovi tihi smijehovi i pogledi puni razumijevanja rezali su me dublje nego što bih ikome priznala. Mama je sjedila za stolom, nervozno prebirući po tanjuru, ali nije ništa rekla. Svi su znali da je danas Ivina večer, ali nitko nije primijetio kako se ja osjećam – ili ih jednostavno nije bilo briga.
Odrasla sam u Sarajevu, u stanu iznad stare pekare. Moj biološki otac, Goran, otišao je kad sam imala tri godine. Mama mi nikad nije pričala o njemu, a Zorana sam zvala tata otkad znam za sebe. Kad sam s dvanaest godina slučajno pronašla stare slike i pismo od Gorana, srce mi je stalo. Ali Zoran je bio tu kad sam pala s bicikla, kad sam plakala zbog prve jedinice iz matematike, kad sam prvi put imala temperaturu. Nikad nisam posumnjala da me voli manje od Ive.
Iva je bila mlađa dvije godine, uvijek nasmijana i omiljena u društvu. Ja sam bila tiha, povučena, uvijek s knjigom u ruci. Mama je često govorila: “Svaka je posebna na svoj način”, ali Zoran je uvijek imao više strpljenja za Ivu. Kad bi Iva razbila čašu, on bi se samo nasmijao: “Ma nema veze, princezo.” Kad bih ja nešto zaboravila, uslijedio bi pogled razočaranja.
S godinama sam naučila ne tražiti previše pažnje. Ali sada, kad je Iva pripremala vjenčanje s Damirom, sve je kulminiralo. Zoran je bio svuda oko nje – birao joj haljinu, dogovarao muziku, čak joj je poklonio zlatni lančić koji je pripadao njegovoj majci. Meni ga nije ni pokazao.
Jedne večeri, dok su svi sjedili za stolom i planirali raspored sjedenja za svatove, skupila sam hrabrost i upitala:
“Tata, mogu li ja nešto pomoći?”
Zoran me pogledao preko naočala i kratko rekao: “Ma pusti ti to Ivi, ona zna što želi.”
Iva mi je uputila ispriku pogledom, ali ništa nije rekla. Osjetila sam kako mi se grlo steže. Otišla sam u svoju sobu i zatvorila vrata dovoljno tiho da ne privučem pažnju.
Te noći nisam mogla spavati. U glavi su mi odzvanjale riječi koje nikad nisam izgovorila: Zašto nisi mogao voljeti mene kao nju? Što sam napravila pogrešno? Jesam li manje vrijedna jer nisam tvoja krv?
Dan vjenčanja došao je prebrzo. Iva je blistala u bijeloj haljini, a Zoran ju je vodio do oltara s ponosom u očima kakav nikad nisam vidjela kad bi gledao mene. Sjedila sam u drugom redu pokraj mame i osjećala se kao gost u vlastitoj obitelji.
Nakon ceremonije, dok su svi slavili, otišla sam na terasu hotela i zapalila cigaretu – prvu nakon dugo vremena. Pridružila mi se Lejla, moja najbolja prijateljica.
“Što ti je?” upitala je tiho.
“Osjećam se kao da ne pripadam ovdje,” priznala sam kroz suze koje su mi navirale.
Lejla me zagrlila. “Znaš da te volim kao sestru. Ali moraš mu reći kako se osjećaš. Inače ćeš cijeli život nositi ovu gorčinu.”
Te riječi su mi odzvanjale cijelu noć dok sam gledala Zorana kako pleše s Ivom. Kad su svi otišli spavati, skupila sam hrabrost i pokucala na vrata njegove sobe.
“Tata?”
Pogledao me iznenađeno. “Što je bilo?”
“Moram ti nešto reći.” Glas mi je drhtao. “Znam da nisam tvoja krv. Ali cijeli život sam te gledala kao svog oca. Boli me što si uvijek bio bliži Ivi. Danas si joj dao lančić svoje majke… Nikad nisi meni pokazao takvu pažnju.”
Zoran je dugo šutio. “Nisam znao da to tako osjećaš,” rekao je napokon. “Iva je uvijek bila slabija… Ti si bila jaka, nisi tražila ništa. Mislio sam da ti ne treba toliko pažnje.”
“Svi trebamo ljubav,” prošaptala sam.
Zoran me zagrlio prvi put nakon mnogo godina. Suze su mi tekle niz lice – od olakšanja ili tuge, nisam znala.
Sutradan smo svi sjeli za doručak kao da se ništa nije dogodilo. Ali ja sam znala da se nešto ipak promijenilo – barem u meni.
Ponekad se pitam: Koliko nas nosi rane iz djetinjstva koje nikad ne zacijele? Je li moguće oprostiti roditeljima što nisu znali bolje – ili ćemo uvijek ostati djeca koja čekaju da ih netko primijeti?