Zbogom, ali ne zaboravi svoje smeće! Ivana je pronašla moju kosu na stolici
“Šta je ovo, Amra? Objasni mi odmah!” Ivana je stajala nasred dnevnog boravka, držeći u ruci dugu smeđu vlas. Njene oči su gorjele, a glas joj je podrhtavao od bijesa. Leon je sjedio na kauču, zbunjen, gledajući čas mene, čas nju. Osjetila sam kako mi srce lupa u grlu, a ruke mi se znoje. Nisam znala što da kažem.
“Ivana, to nije ništa… To je samo vlas kose! Možda je ostala od prošlog puta kad sam bila ovdje…” pokušala sam smiriti situaciju, ali ona je već bila na rubu suza.
“Znaš li ti koliko sam se trudila oko ove veze? Koliko sam puta progutala ponos zbog tebe, Leone? A sad nalazim tuđu kosu na tvojoj stolici!”
Leon je ustao i pokušao je zagrliti, ali ona ga je odgurnula. “Ne diraj me! Sve mi je jasno! Amra, ti si uvijek bila tu kad meni nije bilo dobro. Jesi li čekala moju slabost? Jesi li čekala da se Leon i ja posvađamo pa da mu se uvučeš pod kožu?”
Nisam mogla vjerovati što čujem. Ivana i ja smo bile prijateljice još iz srednje škole. Dijelile smo sve – od tajni do odjeće. Nikad nisam ni pomislila da bih joj mogla nauditi. Ali sada, zbog jedne glupe vlasi, sve se raspadalo.
“Ivana, kunem ti se, nikad ne bih…”
“Dosta! Ne želim te više vidjeti u svom stanu! I ponesi svoje smeće sa sobom!”
Osjećala sam se kao uljez u vlastitom životu. Pokupila sam torbu i izašla iz stana, dok su mi suze klizile niz lice. U hodniku sam čula kako Leon pokušava objasniti Ivani da nema ništa između nas, ali ona ga nije htjela slušati.
Vani je padala kiša. Hodala sam bez cilja po Sarajevu, osjećajući se izgubljeno. Sjetila sam se dana kad smo Ivana i ja zajedno pile kafu na Baščaršiji i smijale se do suza. Sjetila sam se kako mi je Leon pomagao oko ispita na fakultetu i kako smo svi zajedno išli na more u Makarsku prošlo ljeto. Sve to sada nije značilo ništa.
Nisam imala kome otići. Moja mama je bila u Mostaru kod tetke, a otac mi se nikad nije javljao otkad su se razveli. Nazvala sam Lejlu, svoju staru prijateljicu iz osnovne škole.
“Amra? Šta se desilo? Plačeš? Dođi odmah kod mene!”
Lejla me dočekala s toplim čajem i zagrljajem koji mi je trebao više nego išta na svijetu. Ispričala sam joj sve – od početka do kraja.
“Znaš šta, Amra? Ljudi često vide ono što žele vidjeti. Ivana je uvijek bila nesigurna u sebe i u Leona. Ta vlas kose je samo izgovor za njene strahove.”
Ali meni to nije bilo dovoljno objašnjenje. Osjećala sam krivnju iako nisam ništa skrivila.
Sljedećih dana nisam izlazila iz Lejlinog stana. Nisam javljala ni Ivani ni Leonu. Samo sam gledala kroz prozor i razmišljala gdje sam pogriješila.
Jednog jutra, dok sam pila kafu na balkonu, zazvonio mi je mobitel. Bio je to Leon.
“Amra, moramo razgovarati. Ivana me ostavila. Kaže da joj više ne treba muškarac koji ne zna čuvati vezu. Sve svaljuje na tebe i mene.”
Osjetila sam kako mi srce tone još dublje.
“Leon, ja stvarno nisam ništa…”
“Znam, Amra. Znam da nisi. Ali ona ne želi slušati. Kaže da si ti uvijek bila bolja od nje – ljepša, pametnija, uspješnija… Možda je to pravi razlog svega ovoga.”
Nisam znala što da mu kažem. Osjećala sam se odgovornom za njihov prekid, iako nisam imala nikakve skrivene namjere.
Tih dana sam puno razmišljala o povjerenju među ljudima. Koliko malo treba da se sve sruši? Jedna vlas kose – nešto što svakome može ispasti – postala je dokaz izdaje.
Nakon tjedan dana Ivana mi je poslala poruku:
“Ne mogu ti oprostiti što si mi uzela Leona. Znam da ćeš reći da nisi ništa napravila, ali meni to nije dovoljno. Nadam se da ćeš biti sretnija nego ja.”
Plakala sam cijelu noć zbog te poruke. Nisam izgubila samo prijateljicu, izgubila sam dio sebe.
Prolazili su mjeseci. Lejla me tjerala da izlazim van, upoznavala me s novim ljudima, ali ja nisam mogla zaboraviti Ivanu ni Leona. Ponekad bih ih sanjala – kako sjedimo zajedno na klupi ispred Filozofskog fakulteta i smijemo se kao nekad.
Jednog dana srela sam Ivanu na tramvajskoj stanici kod Ilidže. Izgledala je umorno i tužno.
“Ivana…”
Pogledala me hladno.
“Šta hoćeš?”
“Samo sam htjela reći… Žao mi je zbog svega. Nikad ti ne bih napravila nešto loše. Znaš to u dubini duše.”
Nije ništa rekla, samo je slegnula ramenima i ušla u tramvaj.
Ostala sam stajati na kiši još dugo nakon što je otišla.
Danas, godinu dana kasnije, još uvijek mislim na taj dan kad je jedna vlas kose promijenila sve u mom životu. Naučila sam koliko su ljudi krhki i koliko malo treba da izgube povjerenje jedni u druge.
Ponekad se pitam: Da li smo svi mi samo vlas kose udaljeni od gubitka svega što volimo? Koliko vrijedi prijateljstvo ako ga može uništiti tako mala stvar?