Zatvorila sam oči pred njegovim izdajama — sve dok nisam pala na ulici i shvatila tko je zaista uz mene
“Gdje si bio sinoć, Damire?” glas mi je drhtao dok sam stajala nasred dnevnog boravka, još uvijek u radnoj odjeći, s ključevima u ruci. On je samo slegnuo ramenima, ni ne pogledavši me. “Kasnio sam na sastanku, znaš kako je u firmi.”
Laž. Osjetila sam je u svakoj njegovoj riječi, kao što sam je osjećala već godinama. Ali nisam ništa rekla. Nisam smjela. Djeca su bila u sobi, slušala su svaki naš ton, svaki šapat. Naučila sam šutjeti zbog njih, zbog tog prokletog mira u kući koji je bio samo privid.
Moje ime je Ivana. Imam 43 godine, dvoje djece — Leona i Saru — i brak koji se već godinama raspada pred mojim očima. Damir je bio moj prvi dečko, moja prva ljubav, moj muž. I moj najveći izdajnik. Prvi put sam ga uhvatila s porukama druge žene prije deset godina. Tad sam plakala cijelu noć, a on mi je obećao da će biti drugačije. Nisam mu vjerovala, ali nisam imala snage otići. “Zbog djece”, govorila sam sebi. “Zbog obitelji.”
Godine su prolazile, a ja sam postajala sve manja u vlastitom životu. Ujutro bih ustajala prije svih, spremala doručak, žurila na posao u školu gdje predajem hrvatski jezik, vraćala se kući i glumila sretnu ženu. Damir bi dolazio kasno, mirišući na tuđi parfem, a ja bih okretala glavu i pravila se da ne primjećujem.
Sve dok jednog hladnog prosinačkog jutra nisam pala na ulici. Kliznula sam na ledu ispred zgrade dok sam žurila na posao. Osjetila sam oštru bol u nozi i ledeni asfalt pod obrazom. Ljudi su prolazili pored mene, neki su zastali, ali nitko nije znao tko sam ni kamo idem. U bolnici su mi rekli da imam prijelom potkoljenice i da ću morati ostati nekoliko dana.
Ležala sam sama u sterilnoj sobi, gledajući kroz prozor sive oblake iznad Zagreba. Prvi dan nitko nije došao. Drugi dan pojavila se moja sestra Marija s vrećicom voća i toplim zagrljajem. “Gdje je Damir?” pitala me tiho dok mi je rezala jabuku.
Slegnula sam ramenima. “Rekao je da ima puno posla.”
Marija me pogledala onim pogledom koji govori više od riječi. “Ivana, koliko još misliš ovako? Zaslužuješ više od ovoga.”
Nisam znala što da joj kažem. U meni se miješala tuga, bijes i sram. Sram što dopuštam da me gazi čovjek kojeg sam nekad voljela više od sebe.
Treći dan došla je Sara, moja kći od šesnaest godina. Sjela je kraj mog kreveta i tiho plakala. “Mama, molim te, nemoj više šutjeti. Znam sve… Znam za tatu i te žene. Znam kako patiš.”
Tad mi se srce slomilo po drugi put tog tjedna. Moje dijete je znalo sve što sam pokušavala sakriti.
Damir se pojavio tek četvrti dan, s buketom cvijeća iz benzinske i umornim izrazom lica. “Kako si?” pitao je bez stvarnog interesa.
“Dobro sam”, slagala sam po navici.
Sjedio je pet minuta, pogledavao na sat i pričao o poslu. Nije me pitao treba li mi što, nije spomenuo djecu ni kako se osjećam. Kad je otišao, soba je bila još hladnija nego prije.
Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svemu što sam propustila zbog straha — straha od samoće, od osude susjeda, od toga da ću povrijediti djecu ako razbijem tu lažnu sliku obitelji.
Ali djeca su već bila povrijeđena. I ja sam bila povrijeđena. I nitko nije bio sretan.
Kad su me otpustili iz bolnice, Marija me dočekala ispred ulaza s toplim kaputom i osmijehom koji mi je dao snagu koju nisam imala godinama.
Ušla sam u stan i zatekla Damira kako sjedi za stolom s mobitelom u ruci. Pogledao me preko naočala i promrmljao: “Jesi li donijela nešto za ručak?”
Tad mi je prekipjelo.
“Damire, dosta je! Dosta laži, dosta glume! Odlazim!”
On se nasmijao podrugljivo: “Kamo ćeš ti? Tko će te htjeti ovakvu?”
Ali ovaj put nisam plakala. Ovaj put nisam šutjela.
“Odlazim sebi! Odlazim svojoj djeci! Odlazim svom životu koji si mi godinama krao!”
Te noći spakirala sam nekoliko stvari i otišla kod Marije. Djeca su došla za mnom već sutradan.
Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam mir.
Nije bilo lako. Ljudi su pričali po kvartu, susjede su me gledale ispod oka, mama mi je govorila da razmislim još jednom — “Zar ne možeš oprostiti? Zar ne možeš izdržati još malo zbog djece?”
Ali ja više nisam mogla izdržati.
Danas živim s djecom u malom stanu na Trešnjevci. Radim više nego ikad, ali svaki dan kad pogledam Leona i Saru znam da smo napokon slobodni od laži.
Ponekad se pitam — koliko nas još šuti zbog straha? Koliko nas još trpi zbog tuđih očekivanja?
Možda će netko pročitati moju priču i skupiti hrabrosti ranije nego ja.