Zašto Ona, a Ne Ja?
“Opet nisi napravila sarmu kao Ivana. Ona je znala začiniti baš kako treba, a ti… pa, probaj malo više slušati mene, dijete moje.” Glas gospođe Marije rezao je tišinu kuhinje, dok sam pokušavala sakriti drhtanje ruku iza lonca. Damir je sjedio za stolom, listao novine, kao da ne čuje ništa. Pogledala sam ga, tražeći barem trunku podrške, ali on je samo slegnuo ramenima.
“Mama, pusti je, svatko kuha na svoj način,” promrmljao je, ali bez stvarne želje da me zaštiti. Osjetila sam kako mi se grlo steže. Nisam bila Ivana. Nikada neću biti Ivana. Ali, zar to znači da nikada neću biti dovoljno dobra?
Sjećam se prvog dana kad sam došla u ovu kuću. Marija me odmjerila od glave do pete, kao da sam roba na tržnici. “Ivana je uvijek nosila suknje, a ti si stalno u tim trapericama. Nije ni čudo što Damir voli uredne žene,” rekla je tada, a Damir se samo nasmijao, ne shvaćajući koliko me to boljelo.
Moja mama, Jasmina, uvijek mi je govorila: “Budi svoja, ne mijenjaj se zbog drugih.” Ali kako biti svoja kad svaki dan osjećaš da si uljez u vlastitom domu? Kad ti muž, kojeg voliš, ne vidi tvoju borbu? Kad te svekrva gleda kao privremenu zamjenu, a ne kao članicu obitelji?
Jednog popodneva, dok sam slagala rublje u dnevnoj sobi, Marija je sjela nasuprot mene i počela pričati o Ivani. “Znaš, ona je uvijek znala što Damir voli. Nikad nije zaboravila njegov rođendan, uvijek je pekla onu njegovu omiljenu tortu od oraha. Ti si, čini mi se, zaboravila prošle godine.”
“Nisam zaboravila, Marija. Samo sam radila prekovremeno, a tortu sam kupila u slastičarni.”
“Eto vidiš, Ivana bi radije ostala budna cijelu noć nego kupila tortu. To je razlika.”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči, ali nisam htjela plakati pred njom. Nisam htjela pokazati slabost. Ali kad sam navečer legla pored Damira, nisam mogla izdržati.
“Damire, zašto me stalno uspoređujete s Ivanom? Zar ne vidiš koliko me to boli?”
Okrenuo se na drugu stranu, izbjegavajući moj pogled. “Ma pusti, mama je takva. Navikni se. Ivana je bila dio obitelji deset godina, normalno je da je spominje.”
“A ti? Ti je stalno spominješ. Kao da nikad neću biti dovoljno dobra. Kao da sam samo privremena.”
Damir je uzdahnuo. “Ne dramatiziraj. Volim te, ali ne možeš očekivati da svi odmah zaborave Ivanu.”
Te noći nisam spavala. U glavi su mi odzvanjale Marijine riječi, Damirova ravnodušnost. Počela sam sumnjati u sebe. Jesam li stvarno toliko loša? Jesam li pogriješila što sam se udala za čovjeka koji još uvijek živi u sjeni svoje bivše žene?
Sljedećih tjedana trudila sam se više nego ikad. Učila sam recepte koje je Ivana kuhala, nosila suknje, čak sam i kosu počela vezati u punđu, kao ona. Marija je bila zadovoljna, barem naizgled. Ali ja sam se osjećala kao da nestajem. Kao da svakim danom gubim dio sebe, dio onoga što me činilo posebnom.
Jednog dana, dok sam čistila podrum, pronašla sam staru kutiju s Ivaninim stvarima. Fotografije s Damirovog i njenog vjenčanja, pisma, čestitke. Pogledala sam jednu sliku na kojoj su Damir i Ivana zagrljeni, sretni, nasmijani. U tom trenutku osjetila sam bijes. Zašto sam ja uvijek druga? Zašto se od mene očekuje da budem kopija žene koju nikad nisam ni upoznala?
Te večeri, kad je Marija opet počela s pričom o Ivani, nisam više mogla šutjeti.
“Marija, molim vas, prestanite me uspoređivati s Ivanom. Ja nisam ona i nikada neću biti. Ako vam to smeta, recite mi odmah, pa da znam na čemu sam.”
Marija me pogledala iznenađeno, prvi put bez riječi. Damir je podigao pogled s televizora.
“Šta ti je sad? Zašto vičeš na moju mamu?”
“Zato što više ne mogu! Svaki dan slušam kako je Ivana bila bolja, ljepša, urednija. Ako ti i tvoja mama želite Ivanu, onda recite, pa da odem!”
Tišina. Marija je ustala i otišla u svoju sobu. Damir je ostao sjediti, zbunjen.
“Ne moraš tako burno reagirati. Znaš da te volim, ali…”
“Ali što? Voliš me, ali bi volio da sam Ivana?”
Damir je šutio. U tom trenutku shvatila sam da se borim protiv nečega što ne mogu pobijediti. Protiv uspomene, protiv idealizirane slike žene koju nikad neću moći nadmašiti.
Sljedećih dana Marija me izbjegavala. Damir je bio hladan. Počela sam razmišljati o povratku kod svojih. Moja mama je primijetila da nešto nije u redu.
“Dijete moje, ne možeš živjeti u tuđoj sjeni. Ako te ne vole zbog tebe, onda to nije tvoja kuća.”
Te riječi su me pogodile. Počela sam pakirati stvari. Damir je došao kući i zatekao me s koferom.
“Kuda ćeš?”
“Idem. Ne mogu više. Ne želim biti Ivana. Želim biti ja. Ako ti to nije dovoljno, onda bolje da svatko ide svojim putem.”
Damir je šutio. Prvi put sam vidjela suzu u njegovom oku.
“Možda sam stvarno bio nepravedan. Ali… teško mi je. Sve se promijenilo.”
“I meni je teško, Damire. Ali ne mogu više gubiti sebe.”
Otišla sam. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam mir. Nisam znala što me čeka, ali znala sam da više neću dopustiti da me uspoređuju s nekim tko nisam.
Ponekad se pitam: Zašto žene uvijek moraju dokazivati svoju vrijednost kroz tuđe oči? Zar nije dovoljno biti svoja? Što vi mislite – treba li ostati i boriti se ili otići kad shvatiš da te nikad neće prihvatiti onakvu kakva jesi?