Zašto baš ja? Priča o nevidljivoj kćeri i teretu obitelji
“Zašto baš ja, mama? Zašto uvijek ja?” – riječi su mi izletjele iz usta prije nego što sam ih stigla zaustaviti. Stajala sam nasred dnevnog boravka, držeći telefon u ruci, dok su mi dlanovi drhtali. S druge strane stola sjedila je majka, blijeda i umorna, a pored nje brat Ivan, s onim svojim poznatim izrazom lica – kao da je cijeli svijet njegov, a ja tek prolazna sjena.
“Zato što si ti kćerka. Ti si uvijek bila odgovornija,” rekla je tiho, ne gledajući me u oči. Ivan je samo slegnuo ramenima i nastavio tipkati po mobitelu. U tom trenutku, sve godine nepravde, sve one večeri kad sam slušala kako hvali njega dok mene jedva primjećuje, sve je to proključalo u meni.
Sjećam se djetinjstva u malom stanu u Novom Zagrebu. Mama bi vikendom pekla kolače samo za Ivana jer “on to voli”, a meni bi rekla da pazim na kalorije. Kad sam dobila peticu iz matematike, samo je kratko klimnula glavom, ali kad je Ivan prošao s trojkom, slavili smo kao da je osvojio olimpijsku medalju. Tata je rano otišao – srce mu nije izdržalo stresove rata i posla – i ostali smo nas troje, ali zapravo uvijek samo njih dvoje i ja negdje sa strane.
Godine su prolazile, a ja sam naučila biti neprimjetna. Završila sam fakultet, zaposlila se u knjižnici, iznajmila mali stan na Trešnjevci. Ivan je ostao doma, radio povremeno nešto preko veze, uvijek uz maminu podršku. Kad bi mu zatrebalo novca, mama bi prodala zlatni lančić koji je dobila za krizmu. Meni bi rekla: “Ti si snažna, ti ćeš se već snaći.”
A onda je došla bolest. Dijagnoza – rak dojke. Mama je postala još tiša, još krhkija. Ivan je bio izgubljen, nije znao ni kako joj skuhati čaj. I tada su svi pogledi pali na mene. “Moraš se vratiti kući, moraš pomoći mami,” govorila mi je teta Ljiljana na obiteljskom ručku. “Ti si kćerka, to je tvoja dužnost.” Nitko nije pitao Ivana. Nitko nije pitao mene što želim.
Jedne večeri, dok sam sjedila u svom stanu i gledala kroz prozor u kišu koja je neumorno padala po tramvajskim tračnicama, zazvonio je telefon. Bila je to mama.
“Ana… teško mi je. Ne mogu više sama. Možeš li doći?”
U tom trenutku osjetila sam kako mi se steže grlo. Sjetila sam se svih onih puta kad sam joj trebala – kad sam imala temperaturu pa me ostavila samu jer je Ivan imao nogometnu utakmicu; kad sam plakala zbog prvog dečka, a ona mi rekla da ne dramatiziram; kad sam joj priznala da želim studirati književnost, a ona odgovorila: “To nije za tebe, ti nisi kao Ivan.”
“Mama… ne mogu,” izustila sam tiho.
Nastala je tišina s druge strane linije. “Ne možeš? Kako misliš – ne možeš?”
“Ne mogu više biti ta koja uvijek sve žrtvuje. Znaš li ti koliko me boli što si cijeli život birala njega? Ja nisam tvoja sluškinja. Ja sam tvoja kćerka!”
Nisam mogla vjerovati da sam to izgovorila naglas. Osjetila sam olakšanje i užas u isto vrijeme.
Sljedećih dana obitelj je eksplodirala. Teta Ljiljana me nazvala sebičnom. Ivan mi je poslao poruku: “Nisi normalna. Mama te treba!” Čak me i susjeda Ruža pitala na stepenicama: “Kako možeš tako prema svojoj majci?”
Ali nitko nije pitao kako je meni. Nitko nije pitao zašto sam toliko povrijeđena.
Majka je završila u bolnici na operaciji. Ivan je prvi put morao ostati s njom cijelu noć. Zvao me u panici: “Ana, ne znam što da radim! Ona traži tebe!” Nisam otišla. Plakala sam cijelu noć, grizla nokte do krvi, ali nisam otišla.
Nakon nekoliko tjedana mama se vratila kući. Bila je slabija nego ikad. Otišla sam do nje – prvi put nakon svega – i sjela nasuprot nje.
“Znaš li koliko si me povrijedila?” pitala me.
“Znaš li ti koliko si ti mene povrijedila svih ovih godina?” uzvratila sam.
Po prvi put u životu pogledale smo se ravno u oči. U njenim očima vidjela sam strah, ali i nešto drugo – možda grižnju savjesti?
“Možda nisam bila dobra majka,” šapnula je.
“Možda još ima vremena da budemo bolje jedna prema drugoj,” odgovorila sam.
Ivan više nije bio u centru pažnje. Počeo je shvaćati koliko je teško biti odgovoran za nekoga drugoga. Mama i ja smo polako gradile novi odnos – nesigurno, s puno rana koje još bole, ali iskreno.
Danas često razmišljam: Zašto se od žena uvijek očekuje da budu te koje sve nose na svojim leđima? Zašto obiteljske rane tako teško zacjeljuju? Možda zato što ih nikad ne izgovorimo naglas… Što vi mislite – ima li nade za oprost i novi početak?