Vratila sam se kući, ali dom više nije bio moj
“Ne mogu više, Ivana! Ne mogu!” povikala sam, tresući se od bijesa i nemoći, dok su mi ruke drhtale iznad stola u kuhinji koju sam nekad zvala svojom. Ivana je samo slegnula ramenima, gledajući kroz prozor kao da traži spas u sivom osječkom nebu. “Mama, ne možemo preuzeti taj kredit. Imamo svoje planove. I znaš da je Mario protiv toga.”
Planovi? Kakvi planovi? Dvadeset godina sam radila po tri posla u Detroitu, čistila tuđe kuće, pazila tuđu djecu, štedjela svaki cent da bih vratila dugove i sačuvala ovu kuću. Sve zbog nje. Zbog Ivane. A sada, kad sam napokon skupila dovoljno novca da se vratim, kad sam pomislila da ću starost dočekati u svom dvorištu pod starom kruškom, ona mi okreće leđa.
“Ivana, ja nemam kamo! Ovo je moj dom! Tvoj dom! Zar ti ništa ne znači što sam sve žrtvovala?”
Mario je ušao u kuhinju, noseći šalicu kave. Pogledao me hladno, kao stranca. “Gospođo Marija, vi ste odlučili otići. Mi sada imamo svoj život. Kredit je vaš problem.”
Osjetila sam kako mi se srce steže. Sjetila sam se svoje majke, njezinih ruku koje su mirisale na kruh i lavandu. Ona bi znala što reći. Ona bi znala kako vratiti toplinu u ovu kuću. Ali ona je umrla dok sam ja bila daleko, a ja nisam stigla ni na sprovod.
Noći su najgore. Ležim budna na kauču u dnevnoj sobi, slušam kako Ivana i Mario šapuću iza zatvorenih vrata svoje sobe. Znam da pričaju o meni. Znam da im smetam. Ponekad čujem kako Mario govori: “Ne možemo vječno brinuti za tvoju majku. Neka se vrati u Ameriku ako joj je tamo bilo bolje.” Ivana šuti ili tiho plače.
Sjećanja naviru kao bujica: prvi dani u Americi, hladnoća i usamljenost, kako sam Ivanu vodila u školu gdje nije razumjela ni riječ engleskog. Kako smo plakale zajedno prve zime jer nismo imale novca za grijanje. Kako sam obećala sebi da ću se jednog dana vratiti kući.
Ali sada shvaćam – kuća nije isto što i dom. Dom su ljudi. A moji ljudi su me zaboravili.
Jednog jutra našla sam Ivanu kako sjedi sama za stolom, crvene oči od plača.
“Mama… žao mi je. Ali Mario i ja… imamo kredit za auto, planiramo drugo dijete… Ne možemo još i tvoj kredit na leđima nositi.”
“A što je s ovim domom? Što je s tvojim djetinjstvom? Sjećanjima? Zar ti ništa ne znači ova kuća?”
Slegnula je ramenima. “Znači mi, ali život ide dalje. Ti si otišla kad mi je bilo najteže. Sad imam svoj život.”
Nisam imala snage odgovoriti. Samo sam ustala i otišla do vrta, gdje su još rasle ruže koje je moja mama sadila prije rata.
Susjeda Ružica me jednom presrela dok sam zalijevala cvijeće.
“Marija, draga, čujem da imaš problema s Ivanom? Znaš, djeca danas… sve im je teško. Mi smo morali šutjeti i raditi što nam kažu roditelji. Danas oni nama određuju pravila.”
Kimnula sam glavom, ali nisam mogla izustiti ni riječ.
Tjedni su prolazili, a ja sam osjećala kako nestajem iz vlastitog života. Počela sam razmišljati o povratku u Ameriku – tamo barem imam prijatelje iz crkve, posao čistačice koji me čeka i malu sobu koju mogu platiti od svoje skromne ušteđevine.
Jedne večeri sjela sam s Ivanom na klupu ispred kuće.
“Ivana, ako odem… hoćeš li mi barem pisati? Hoćeš li doći nekad u posjet?”
Pogledala me tužno. “Mama… uvijek ćeš biti moja mama. Ali ne znam hoću li imati vremena… Život je ovdje težak.”
Te noći sanjala sam mamu kako me zove iz dvorišta: “Marija, vrime je da se smiriš… Dom nije mjesto, nego ljudi koje voliš.” Probudila sam se uplakana.
Sutradan sam spakirala kofere. Ivana me ispratila do autobusa bez riječi zagrljaja.
Dok sam sjedila kraj prozora i gledala kako Osijek nestaje u retrovizoru autobusa, pitala sam se: Je li vrijedilo sve ovo? Je li moguće da dom možeš izgubiti zauvijek – čak i kad si ga cijeli život sanjao?
Možda nisam jedina koja se ovako osjeća? Koliko nas ima koji smo otišli trbuhom za kruhom i vratili se strancima u vlastitoj kući?