Vjera u oluji: Majčina borba za obitelj
“Ne mogu više, mama. Sve je gotovo između mene i Lejle.”
Te riječi, izgovorene kroz slušalicu, zarezale su me dublje nego što sam ikada mislila da je moguće. Kiša je tukla po prozoru naše male kuhinje u Novom Travniku, a ja sam stajala ukočeno, držeći šalicu kave koja se tresla u mojim rukama. Moj sin, Ivan, uvijek je bio moj ponos – dobar, vrijedan, uvijek spreman pomoći svakome. Lejlu sam zavoljela kao vlastitu kćer. Njihova mala djevojčica, Hana, bila je sunce našeg doma. A sada… sada mi je svijet nestajao u oluji.
“Ivane, sine, nemoj tako govoriti. Sve se može popraviti ako ima ljubavi. Razgovarajte još jednom, molim te… zbog Hane, zbog vas…”
“Mama, ne razumiješ. Previše smo se udaljili. Ona kaže da me više ne voli. Da sam joj stranac.”
Sjedila sam za stolom satima nakon tog razgovora, zureći u prazno. U meni se miješala ljutnja na Lejlu, tuga zbog Ivana i strah za Haninu budućnost. Sjećanja su navirala – kako smo svi zajedno slavili Božić u Sarajevu kod Lejlinih roditelja, kako su Ivan i Lejla plesali na kiši ispred naše kuće kad su se zaručili… Gdje je nestala ta sreća?
Muž, Stjepan, šutio je cijelu večer. Znao je da me ne smije dirati kad sam ovako ranjiva. Samo je tiho upalio televizor i gledao vijesti o poplavama u Posavini. Ali ja sam znala da ga boli jednako kao i mene.
Sljedećih dana pokušavala sam razgovarati s Lejlom. Zvala sam je, slala poruke, čak otišla do nje na posao u školu gdje predaje matematiku. Sjela je sa mnom u malu zbornicu, oči crvene od plača.
“Gospođo Marija, ja više ne mogu. Pokušavala sam sve… ali Ivan se zatvorio u sebe otkako je ostao bez posla. Više ne razgovaramo kao prije. Osjećam se sama u braku.”
“Lejla, svi prolazimo kroz teške trenutke. Znaš da ga je otkaz slomio, ali on te voli. I Hana vas treba zajedno…”
Pogledala me tužno: “Možda je bolje da Hana ima dvoje sretnih roditelja od dvoje nesretnih pod istim krovom.”
Te riječi su me proganjale danima. Počela sam sumnjati u sebe – jesam li negdje pogriješila kao majka? Jesam li previše očekivala od njih? Jesam li ih gušila svojom brigom?
Noći su bile najteže. Ležala bih budna do zore, moleći Boga da nam pomogne. Sjećala sam se svoje majke iz Mostara kako je uvijek govorila: “Vjera te drži kad sve drugo nestane.” Ponavljala sam to sebi kao mantru.
Jednog jutra, dok sam spremala doručak Hani koju su mi doveli na čuvanje, Hana me upitala: “Bako, zašto tata i mama više ne žive zajedno? Jesam li ja nešto kriva?”
Srce mi se slomilo na tisuću komadića. Zagrlila sam je čvrsto: “Nisi ti ništa kriva, dušo moja. Mama i tata te jako vole, samo su tužni i zbunjeni. Sve će biti dobro, obećavam ti.”
Ali nisam znala hoće li biti dobro.
Tih dana cijela obitelj bila je na rubu živaca. Stjepan je šutio još više nego prije. Moja sestra Ljiljana iz Zagreba stalno je zvala i nudila savjete koje nisam tražila: “Pusti ih neka sami riješe svoje probleme! Ne miješaj se!” Ali kako da ne brinem kad mi se obitelj raspada pred očima?
Jedne večeri Ivan je došao kući kasno, pijan. Prvi put u životu podigao je glas na mene.
“Zašto si išla kod Lejle? Zašto se miješaš? To je moj brak!”
Plakala sam cijelu noć nakon toga. Osjećala sam se bespomoćno i neželjeno.
Ali onda sam odlučila – neću odustati od svoje obitelji.
Počela sam organizirati zajedničke ručkove nedjeljom, makar dolazili samo zbog Hane. Pokušavala sam stvoriti barem privid normalnosti. Pozvala sam i Lejline roditelje iz Sarajeva – možda će zajednički razgovor pomoći.
Jednog popodneva svi smo sjedili za stolom – napetost se mogla rezati nožem. Hana je crtala cvjetiće na papiru dok su odrasli šutjeli.
“Znam da vam nije lako,” rekla sam tiho, “ali Hana vas treba zajedno. Ako već ne možete biti muž i žena, budite barem prijatelji zbog nje.”
Lejla je zaplakala. Ivan ju je prvi put nakon dugo vremena pogledao s toplinom.
Tog dana nešto se promijenilo.
Nije bilo čudesnog pomirenja preko noći, ali počeli su razgovarati – najprije o Hani, pa o svakodnevnim stvarima. Ivan je pronašao novi posao u jednoj firmi u Zenici, Lejla je pristala otići s njim na savjetovanje za parove.
Danas nisu savršeni – ali su zajedno u onome što im život donosi. Hana opet ima osmijeh na licu.
A ja? Naučila sam da ne mogu kontrolirati sve niti popraviti tuđe živote silom ljubavi ili molitve. Ali mogu biti tu kad me trebaju.
Ponekad se pitam: Jesmo li mi roditelji previše zaštitnički nastrojeni? Trebamo li pustiti djecu da sami padnu i ustanu? Ili ipak obitelj postoji zato da budemo oslonac jedni drugima kad naiđu oluje?
Što vi mislite – gdje je granica između brige i miješanja?