Vjenčanica iz prošlosti: Priča o Mariji i Ivanu
“Ne mogu vjerovati da si to još uvijek sačuvala, Marija,” šapće mi Ana dok mi pomaže zakopčati stari, požutjeli gumb na leđima. Ruke joj drhte, a u očima joj vidim isti onaj strah koji sam osjećala prije pedeset godina, kad sam prvi put obukla ovu vjenčanicu. “Šuti, Ana, molim te. Ako Ivan sazna prije vremena, sve će biti uzalud.” Pogledam se u ogledalo: bore su mi duboke, kosa mi je srebrna, ali u očima još uvijek tinja ona ista vatra.
U dnevnom boravku čujem glasove. Unuci trče oko stola, a moj sin Dario viče: “Baka, gdje si? Tata je nestrpljiv!” Srce mi lupa kao da imam dvadeset godina. Sjećam se dana kad sam prvi put vidjela Ivana – bio je visok, mršav, s rukama grubim od rada na zemlji. Upoznali smo se na proslavi Oluje u našem selu kod Knina. Tada je rat bio svuda oko nas, ali u njegovom pogledu našla sam mir.
“Marija!” začujem njegov glas iz kuhinje. “Gdje si nestala? Svi čekaju!” Udahnem duboko i zakoračim prema vratima. Kad me ugleda, zastane kao ukopan. U očima mu se zrcali nevjerica, a onda mu lice preplavi osmijeh koji nisam vidjela godinama. “Bože, Marija… ti… ti si…”
“Sjećaš li se ovoga?” pitam ga tiho, okrećući se oko sebe da mu pokažem vjenčanicu. “Sjećaš li se kako si plakao kad si me prvi put vidio u njoj?” Ivan prilazi polako, kao da se boji da će nestati ako me dotakne. “Sjećam se svega. Sjećam se i kako sam mislio da te neću nikad više vidjeti kad su nas razdvojili 1995.”
Tišina pada na sobu. Djeca i unuci gledaju nas bez riječi. Nitko ne zna cijelu priču osim nas dvoje. Sjećanja naviru – noći provedene u podrumu dok su granate padale po selu, dani gladi kad smo dijelili zadnju koricu kruha. Sjećam se kako sam Ivana tražila po izbjegličkim kampovima u Splitu, kako sam molila Boga da ga nije pogodio metak ili mina.
“Znaš li,” šapćem mu dok mi suze klize niz lice, “da sam ovu vjenčanicu skrivala u staroj škrinji kod tvoje majke? Da je nisam nikad htjela baciti jer sam vjerovala da ćemo opet biti zajedno?” Ivan me grli čvrsto, kao da želi zadržati svaki komadić prošlosti koji nam je preostao.
“Marija,” kaže tiho, “oprosti mi za sve one godine kad sam bio tvrdoglav i kad sam mislio da je ponos važniji od ljubavi. Oprosti što sam otišao u Njemačku bez tebe, što sam mislio da novac može popraviti ono što je rat uništio.”
Osjetim kako mi srce puca i sastavlja se u istom trenu. “Nema više oprosta među nama, Ivane. Sve smo već preživjeli – i tvoju šutnju i moju tvrdoglavost i rat i siromaštvo. Sad imamo samo ovo – našu obitelj i ovu vjenčanicu koja je preživjela više od nas.”
Dario prilazi i stavlja ruku na Ivanovo rame. “Tata, nikad nam nisi pričao o tome kako ste preživjeli rat. Uvijek si govorio da je to prošlost.” Ivan pogleda sina i prvi put nakon dugo vremena vidim ga slomljenog. “Nisam znao kako da vam objasnim koliko boli može stati u jednu noć kad ne znaš hoćeš li sutra opet vidjeti ženu koju voliš.”
Ana briše suze s lica. “Bako, jesi li se bojala?” Pogledam unuku i nasmiješim se kroz suze. “Bojala sam se svakog dana, ali ljubav je bila jača od straha. Zato sam čuvala ovu vjenčanicu – kao podsjetnik da uvijek postoji nada, čak i kad misliš da je sve izgubljeno.”
Te večeri sjedimo svi zajedno za stolom – Ivan drži moju ruku kao nekad davno, a ja osjećam mir kakav nisam osjetila godinama. Djeca pričaju o svojim problemima – kreditima, poslom u Njemačkoj, brigama oko škole – ali ja znam da će preživjeti sve dok imaju jedno drugo.
Kad svi odu na spavanje, ostajemo sami u kuhinji. Ivan me pogleda i kaže: “Marija, hvala ti što si me čekala svih ovih godina.” Nasmijem se kroz suze i šapnem: “Nisam znala drugačije voljeti.”
Ponekad se pitam – koliko nas još ima koji čuvamo komadiće prošlosti u starim škrinjama? Koliko nas još vjeruje da ljubav može preživjeti sve? Možda je vrijeme da ispričamo svoje priče prije nego što ih zaboravimo.