Uvijek sam bila tu za sestru, ali kad sam ja pala – ostala sam sama

“Halina, stvarno nemam vremena sad, zovi nekog drugog!” Jasminin glas je bio oštar, gotovo neprepoznatljiv. Stajala sam u hodniku svog stana u Novom Zagrebu, držeći mobitel u ruci koja se lagano tresla. Srce mi je lupalo kao da će iskočiti iz grudi. Nisam mogla vjerovati da to čujem baš od nje – moje mlađe sestre, moje Jasmine, kojoj sam bila druga mama otkad su naši roditelji poginuli u prometnoj nesreći kad je ona imala samo devet godina.

Sjećam se, bila je zima, snijeg je padao kao lud, a ja sam tada imala 19. Odrasla sam preko noći. Jasmina je plakala svaku noć, a ja sam joj grijala mlijeko i pričala priče o tome kako će sve biti dobro. Nikad joj nisam dala da osjeti koliko sam i sama bila izgubljena. Kroz godine, uvijek sam bila ta koja je rješavala probleme: kad je upisivala fakultet u Sarajevu, kad joj je srce slomio onaj Mirza iz Travnika, kad joj je muž otišao s drugom ženom i ostavio je s dvoje male djece. Sve sam to nosila na leđima, bez pitanja.

“Halina, možeš li mi posuditi 500 eura? Djeca trebaju knjige za školu.” “Halina, možeš li doći čuvati Amru dok idem na razgovor za posao?” “Halina, možeš li mi pomoći oko papirologije za alimentaciju?” Nikad nisam rekla ne. Nikad nisam pitala što ja dobivam zauzvrat. Tako su nas učili – obitelj je svetinja.

Ali sad… Sad kad sam ja pala. Kad mi je dijagnosticiran rak dojke i kad su mi doktori rekli da moram na operaciju za tjedan dana. Kad mi je sin Dino otišao raditi u Njemačku i muž Zlatko umro prošle godine od moždanog udara. Sad kad mi treba netko da mi skuha juhu, da me odveze na kemoterapiju, da me zagrli i kaže: “Bit će dobro, seko.” Sad Jasmina nema vremena.

“Znaš da radim dva posla! Ne mogu sad sve ostaviti zbog tebe!” viknula je kroz telefon. U pozadini sam čula smijeh njezine djece i zvuk televizora. “Pa tko će meni pomoći ako ti odeš?”

Sjedila sam na rubu kreveta i gledala kroz prozor u maglovito zagrebačko jutro. U glavi su mi se vrtjele slike iz djetinjstva – Jasmina s razbijenim koljenom, ja joj stavljam flaster; Jasmina plače zbog loše ocjene, ja joj pišem ispriku učiteljici; Jasmina na maturalnoj večeri, ja joj peglam haljinu i posuđujem naušnice. Gdje sam pogriješila? Jesam li previše davala? Jesam li je razmazila?

Nisam imala koga drugog zvati. Prijateljice su se povukle nakon Zlatkove smrti – svi imaju svoje brige. Sin Dino šalje novac iz Njemačke, ali ne može doći. “Mama, znaš da radim po 12 sati dnevno…”

Tih dana nakon dijagnoze osjećala sam se kao duh u vlastitom stanu. Hladnjak prazan, lijekovi na stolu, kosa mi već počela opadati od stresa. Jednog jutra zazvonio je interfon. Bila je to susjeda Milena iz trećeg kata.

“Halina, vidjela sam te jučer kako si jedva hodala po stepenicama… Trebaš li nešto iz dućana?”

Pukla sam u plač pred tom ženom koju jedva poznajem. Ona me zagrlila kao da smo sestre.

“Ma znaš šta, Halina… Svi misle da su obiteljske veze najjače. A nekad ti više pomogne netko tko ti nije krv nego oni koji bi trebali biti uz tebe.”

Te riječi su me pogodile ravno u srce. Počela sam razmišljati o svemu što sam napravila za Jasminu i kako nikad nisam tražila ništa zauzvrat. Je li moguće da ljudi uzmu tvoju dobrotu zdravo za gotovo? Da te iskorištavaju dok mogu, a onda nestanu kad ti padneš?

Nakon operacije ležala sam u bolnici u Dubravi. Nitko nije došao. Ni Jasmina, ni njezina djeca, ni Dino iz Njemačke. Samo Milena s vrećicom mandarina i toplim čajem.

Kad sam se vratila kući, odlučila sam više ne zvati Jasminu. Nisam joj zamjerila – ili barem pokušavam ne zamjeriti – ali nešto se u meni slomilo. Počela sam više razgovarati s Milenom, čak smo zajedno išle na kavu u kvartovski kafić “Kod Mire” gdje svi znaju sve o svima.

Jednog dana srela sam Jasminu na tržnici Dolac. Pogledala me kao stranca.

“Jesi dobro?” pitala je kratko.

“Jesam,” odgovorila sam mirno.

“Dobro onda… žurim na posao.”

Gledala sam kako odlazi među štandove s povrćem i shvatila da više ne osjećam ni tugu ni ljutnju. Samo prazninu.

Danas imam 61 godinu i prvi put u životu učim misliti na sebe. Milena i ja idemo na izlete po Zagorju, ponekad odemo do Sarajeva posjetiti njezinu rodbinu. Naučila sam da krv nije uvijek voda – ponekad su prave sestre one koje pronađeš putem.

Ali još uvijek me muči jedno pitanje: Jesam li pogriješila što sam uvijek bila tu za svoju sestru? Ili je ona pogriješila što nije bila tu za mene?

Što vi mislite – gdje prestaje obiteljska dužnost, a počinje briga o sebi?