Svekrva protiv ljubavi: Kako je borba za nasljedstvo skoro uništila moj brak

“Jelena, znaš li ti uopće što radiš s našom obitelji?” glas moje svekrve, Zorice, zarezao je tišinu kao nož. Sjedila sam za stolom, ruke su mi se tresle dok sam pokušavala zadržati suze. Bio je to običan nedjeljni ručak u Sarajevu, ali ništa više nije bilo obično. Moj muž Ivan sjedio je pored mene, pogled mu je bježao prema tanjuru, a šogorica Sanja me promatrala s osmijehom koji je više ličio na prijetnju nego na ljubaznost.

Sve je počelo prije nekoliko mjeseci, kad sam slučajno čula Zoricu i Sanju kako šapuću u kuhinji. “Ako Ivan ostane s njom, sve će otići na nju. Ne smijemo to dopustiti!” Sanjin glas bio je pun gorčine. Tada sam prvi put osjetila kako mi se tlo pod nogama ljulja. Nisam mogla vjerovati da bi netko iz obitelji mogao tako razmišljati, ali ubrzo sam shvatila da je novac jači od krvi, a ljubomora jača od ljubavi.

Ivan i ja smo se upoznali na fakultetu u Zagrebu. On iz imućne bosanske obitelji, ja iz skromne zagrebačke. Naša ljubav bila je iskrena, čista, ali očito nedovoljno jaka za sve što nas je čekalo. Kad smo se vjenčali, preselila sam se kod njega u Sarajevo, u veliku kuću njegovih roditelja. Mislila sam da ćemo zajedno graditi život, ali nisam znala da ulazim u lavirint predrasuda i očekivanja.

Prvi mjeseci bili su puni sitnih podbadanja. “Jelena, znaš li ti kuhati sarmu? Kod nas se to radi drugačije nego u Zagrebu,” govorila bi Zorica, a Sanja bi dodala: “Možda je bolje da ti ne diraš ništa, da ne pokvariš.” Smijala sam se, pokušavala biti ljubazna, ali svaki komentar bio je poput trna u srcu. Ivan je uvijek govorio: “Pusti ih, naviknut će se na tebe.” Ali nisam bila sigurna da želim biti netko na koga se treba navikavati.

Sve je eskaliralo kad je Ivanov otac, gospodin Dragan, završio u bolnici zbog moždanog udara. Tada su počele priče o nasljedstvu. Zorica je postala još hladnija, a Sanja je stalno dolazila s papirima, nešto računala, šaptala s majkom. Jedne večeri, dok sam spremala večeru, čula sam ih kako pričaju u dnevnoj sobi. “Ako Jelena rodi, sve će biti njezino. Moramo to spriječiti. Ivan je previše mekan, ona ga je omotala oko malog prsta.” Osjetila sam kako mi se želudac okreće. Nisam znala što da radim. Reći Ivanu? Ili šutjeti i nadati se da će sve proći?

Odlučila sam razgovarati s njim. “Ivane, tvoja mama i sestra… mislim da ne žele da ostanem ovdje. Boje se za novac, za kuću. Osjećam se kao uljez.” Pogledao me, oči su mu bile pune tuge. “Znam, Jelena. Ali to je moja obitelj. Ne mogu ih samo tako izbaciti iz života. Molim te, izdrži još malo. Sve će biti u redu.” Ali ništa nije bilo u redu. Svaki dan bio je nova borba. Zorica je počela zaključavati ormare, skrivati ključeve, a Sanja je stalno dolazila s odvjetnicima, pričala o oporuci, o tome kako treba zaštititi “obiteljsku imovinu”.

Jednog dana, dok sam čistila Ivanovu sobu, pronašla sam pismo. Bilo je adresirano na njega, ali rukopis je bio Sanjin. “Dragi Ivane, mama i ja smo zabrinute. Jelena nije za tebe. Ona će ti uzeti sve. Razmisli dobro prije nego što bude kasno.” Suze su mi potekle niz lice. Nisam mogla vjerovati da netko može biti toliko okrutan. Osjećala sam se izdano, usamljeno, kao da sam sama protiv cijelog svijeta.

Pokušala sam razgovarati sa Zoricom. “Zašto me mrzite? Nikad vam ništa nisam učinila.” Pogledala me hladno. “Ti si došla ovdje zbog novca. Znam ja takve kao ti. Moj sin je naivan, ali ja nisam. Neću dopustiti da uništiš ovu obitelj.” Nisam imala snage odgovoriti. Samo sam otišla u sobu i plakala cijelu noć.

Ivan je pokušavao biti uz mene, ali bio je rastrgan između mene i svoje obitelji. Počeli smo se svađati. “Zašto ne staneš na moju stranu? Zašto uvijek braniš njih?” vikala sam. “To su moja majka i sestra! Ne mogu ih samo izbaciti iz života!” odgovarao je. Osjećala sam kako se udaljavamo, kako ljubav polako nestaje pod teretom tuđih očekivanja i pohlepe.

Kad je Dragan preminuo, sve je eksplodiralo. Zorica je odmah angažirala odvjetnika, Sanja je počela dijeliti stvari, a mene su potpuno ignorirale. Ivan je bio slomljen, ali nije imao snage suprotstaviti se majci i sestri. Jedne večeri, nakon još jedne svađe, spakirala sam stvari i otišla kod prijateljice u Zagreb. Nisam znala hoću li se ikad vratiti.

Tjednima nisam čula ništa od Ivana. Onda mi je jednog dana došao na vrata. Bio je iscrpljen, oči su mu bile crvene od plača. “Jelena, oprosti. Nisam znao kako se nositi s njima. Ali shvatio sam da bez tebe nema smisla. Vratimo se zajedno, ali nećemo više živjeti s njima. Naći ćemo svoj stan, svoj mir. Molim te, daj nam još jednu šansu.” Gledala sam ga i znala da ga volim, ali nisam bila sigurna mogu li opet proći kroz sve to.

Danas, godinu dana kasnije, živimo u malom stanu u Zagrebu. Daleko od Zorice i Sanje, ali rane su još uvijek svježe. Ponekad se pitam, vrijedi li ljubav toliko boli? Može li obitelj ikada biti iznad pohlepe i straha od gubitka? Ili smo svi mi, na kraju, samo žrtve tuđih očekivanja i vlastitih slabosti? Što biste vi učinili na mom mjestu?