Sve Za Brata: Priča o Izdanju i Novom Životu
“Ne mogu vjerovati, mama! Kako si mogla sve dati Dini, a znaš u kakvoj sam situaciji?” Glas mi je drhtao dok sam stajala nasred dnevnog boravka, stisnutih šaka, osjećajući kako mi srce lupa do bola. Mama je sjedila na rubu kauča, gledala u pod, izbjegavajući moj pogled. “Ana, znaš da je Dini teško… On je ostao bez posla, ima kredit za stan, a ti si uvijek bila snažna. Znaš da ćeš se snaći.”
Snaći? Upravo sam saznala da sam trudna. Luka i ja nismo planirali dijete, ali kad sam vidjela dvije crtice na testu, srce mi je ispunila panika i sreća istovremeno. Nisam imala stalni posao, radila sam povremeno u knjižari u Sarajevu, a Luka je bio konobar u Zagrebu. Već smo jedva spajali kraj s krajem. Mama je znala sve to. Ipak, kad je moj brat Dino došao s pričom o neplaćenim ratama i prijetnjama iz banke, ona je bez razmišljanja podigla svu svoju ušteđevinu i dala mu je.
“Mama, ja… Ja ne znam što da radim. Trebat će mi novac za doktora, za bebu… Kako si mogla?” Suze su mi navirale na oči, ali nisam htjela plakati pred njom. Uvijek sam bila ta koja šuti i trpi, dok je Dino bio zlatno dijete. Onaj koji je mogao pogriješiti koliko god puta želi, a mama bi mu uvijek našla opravdanje.
“Ana, molim te… Dino će ti pomoći kad stane na noge. Zajedno ste obitelj.”
Obitelj? Osjećala sam se kao stranac u vlastitoj kući. Sjetila sam se svih onih puta kad sam kao mala čekala da mama dođe na moju školsku priredbu, ali bi uvijek ostala kod kuće s Dinom jer je imao temperaturu ili nije mogao zaspati bez nje. Uvijek Dino prvi. Uvijek Dino više.
Luka me čekao ispred zgrade. Kad sam izašla, vidio je po mom licu da nešto nije u redu.
“Što je bilo? Jesi joj rekla?” pitao je tiho.
“Rekla sam joj… Ali ona… Ona je sve dala Dini. Ništa nije ostavila za nas.” Glas mi je bio prazan.
Luka je stisnuo zube. “Znaš što? Nije prvi put da te stavlja na drugo mjesto. Ali sad imaš mene. I bebu. Snaći ćemo se nekako.”
Zagrlio me čvrsto, ali osjećala sam se kao da tonem. Kako ću kupiti pelene? Kako ću platiti ginekologa? Nisam imala nikoga osim Luke i nekoliko prijateljica iz knjižare koje su i same jedva preživljavale.
Sljedećih dana nisam mogla spavati. Svaki put kad bih zatvorila oči, vidjela bih mamu kako broji novčanice i daje ih Dini. Vidjela bih sebe kao dijete koje stoji u hodniku i čeka njezinu pažnju. Skupljala sam hrabrost da nazovem Dinu.
“Dino? Možeš li mi vratiti barem dio novca? Znaš da sam trudna… Trebat će mi za doktora i stvari za bebu.”
S druge strane tišina pa uzdah. “Ana, znaš da bih ti dao da imam. Sve je otišlo na ratu kredita. Kad dobijem posao, vratit ću ti. Obećavam.” Zvučao je iskreno, ali znala sam da su to prazna obećanja.
Nisam imala izbora nego tražiti pomoć od prijateljica. Mirela mi je posudila nešto novca za prvi pregled kod ginekologa. Ivana mi je donijela rabljenu odjeću za bebu od svoje sestre. Osjećala sam se poniženo i ljuto – ne na njih, nego na mamu koja me natjerala da molim druge za ono što bi trebala biti njezina briga.
Jedne večeri sjedila sam s Lukom na balkonu našeg malog stana u Novom Zagrebu. “Znaš,” rekla sam tiho, “ponekad mislim da bih trebala prekinuti svaki kontakt s njima. Da jednostavno nestanem iz njihovih života kao što su oni nestali iz mog kad mi je bilo najteže.” Luka me pogledao ozbiljno: “To je tvoja odluka, Ana. Ali možda ćeš jednog dana poželjeti da tvoje dijete ima baku i ujaka, kakvi god bili.”
Nisam znala što da mislim. S jedne strane željela sam zaštititi svoje dijete od boli koju sam ja osjećala cijeli život – od osjećaja manje vrijednosti, od toga da uvijek bude drugo ili nevažno. S druge strane, znala sam koliko obitelj može značiti kad dođu teški dani.
Prolazili su tjedni. Trudnoća je napredovala, a ja sam naučila živjeti s manje – manje novca, manje očekivanja od drugih, ali i manje boli svaki dan jer sam prestala čekati nešto što nikad neću dobiti.
Jednog dana mama me nazvala: “Ana… Jesi dobro? Čula sam od Mirele da si bila kod doktora… Žao mi je zbog svega.”
Nisam znala što reći. Žao joj je? Je li to dovoljno? “Dobro sam, mama. Imam Luku i prijatelje koji mi pomažu. Nadam se da će Dino uskoro stati na noge.”
Nakon tog razgovora shvatila sam – možda nikad neću dobiti ono što želim od nje, ali mogu biti drugačija majka svom djetetu.
Ponekad se pitam: Je li moguće oprostiti roditeljima kad te iznevjere baš onda kad ti najviše trebaju? I kako pronaći snagu za novi početak kad ti najbliži okrenu leđa?