Suze neizrečenih riječi: Ispod majčinog staklenog zvona
“Opet si zaboravila ugasiti svjetlo u hodniku! Koliko puta ti moram reći da paziš na te sitnice, Lana?” Majčin glas parao je tišinu našeg malog stana na četvrtom katu sarajevske zgrade. Dok sam stajala u kuhinji, ruke su mi drhtale iznad sudopera, a voda je kapala niz tanjure kao da pere i moje misli. Pogledala sam prema vratima, znajući da će se ona pojaviti, s onim pogledom koji me uvijek podsjeti koliko sam joj razočaranje.
“Mama, stvarno nije bilo namjerno… Bila sam umorna, imala sam ispit iz matematike…” pokušala sam objasniti, ali njezine riječi su me prekinule kao nož.
“Uvijek imaš izgovor! Kad ćeš jednom preuzeti odgovornost? Kad ćeš biti kao Mirela? Pogledaj nju – završila je fakultet, radi u banci, ima dečka, auto… A ti? Samo sjediš po cijele dane i sanjariš!”
Mirela. Moja sestra. Uvijek savršena, uvijek uzor. Nikad nisam mogla dostići njezine visine, niti sam to željela. Ali mama nije znala za moje snove – za pjesme koje pišem noću, za slike koje crtkaram po marginama bilježnica, za želju da budem svoja, a ne tuđa kopija.
Sjećam se dana kad sam prvi put osjetila da nisam dovoljno dobra. Imala sam devet godina i donijela sam crtež iz škole. Učiteljica je rekla da je poseban. Mama ga je pogledala i rekla: “Lijepo je, ali Mirela je crtala bolje kad je bila tvojih godina.” Tada sam prvi put osjetila kako se srce steže i kako se suze skupljaju u očima, ali nisam plakala. Naučila sam gutati suze i skrivati ih iza osmijeha.
Godine su prolazile, a ja sam rasla pod njezinim staklenim zvonom. Svaki moj korak bio je pod povećalom: ocjene, prijatelji, odjeća, riječi koje biram. “Djevojka mora biti pristojna, pametna i vrijedna,” govorila je. “Ne možeš si dozvoliti pogreške. Što će ljudi reći?” Uvijek to prokleto pitanje – što će ljudi reći?
Kad sam upisala Filozofski fakultet u Zagrebu, nadala sam se da ću napokon udahnuti slobodu. Ali ni tada nisam mogla pobjeći od njezinih riječi. Svaki vikend kad bih dolazila kući, čekala me ista priča: “Zašto nisi upisala ekonomiju? Što ćeš raditi s tim diplomama? Tko će te zaposliti?”
Jedne večeri, nakon još jedne svađe oko mog izbora studija, sjela sam na balkon i gledala svjetla grada. Suze su mi klizile niz obraze dok sam šaptala sama sebi: “Zašto ne mogu biti dovoljna? Zašto ne mogu biti samo Lana?”
Moj otac, tihi čovjek s toplim očima, pokušavao je ublažiti napetost. “Pusti dijete neka diše, Senada,” govorio bi tiho. Ali ona bi ga samo ošinula pogledom i nastavila po svom.
Najgore je bilo prošlog ljeta kad sam joj priznala da pišem pjesme i da želim pokušati objaviti zbirku. Sjedile smo za stolom u kuhinji, a ona je zurila u mene kao da sam joj priznala najveći grijeh.
“Pjesme? Lana, zar ti stvarno misliš da se od toga živi? Pogledaj oko sebe! Ljudi nemaju ni za kruh! A ti bi pisala pjesme? Sramota!”
Te noći nisam spavala. Pisala sam do zore, ispunjavajući stranice tugom koju nisam mogla izgovoriti naglas. Moji stihovi bili su jedino mjesto gdje sam bila svoja.
S Mirelom sam imala hladan odnos. Nikad nije razumjela moju borbu. “Znaš da mama samo želi najbolje za tebe,” govorila bi mi dok smo pile kafu na Baščaršiji. “Možda si preosjetljiva. Ja sam naučila ne slušati sve što kaže.” Ali ona nije morala slušati – njoj su uvijek pljeskali.
Jednog dana, nakon još jedne burne svađe zbog mog odbijanja da idem na razgovor za posao u banci gdje radi Mirela, mama mi je rekla: “Ako nećeš slušati mene, onda idi svojim putem! Ali nemoj očekivati moju pomoć kad padneš!”
Tada sam prvi put skupila hrabrost i odgovorila joj:
“Možda ću pasti, mama. Možda ću pogriješiti sto puta. Ali barem ću znati da sam pokušala živjeti svoj život, a ne tvoj san o meni. Zar nije to smisao svega?”
Njezine oči su se napunile suzama, ali nije ništa rekla. Samo je okrenula leđa i otišla u sobu.
Dani su prolazili u tišini. Otac me gledao s tugom i razumijevanjem, ali nije imao snage suprotstaviti se njezinoj volji. Ja sam nastavila pisati i slati pjesme na natječaje. Jednog jutra stiglo mi je pismo – moja zbirka je prihvaćena za objavu.
Drhtavim rukama donijela sam pismo mami. Gledala me dugo bez riječi, a onda samo rekla:
“Nadam se da znaš što radiš.”
Nisam očekivala zagrljaj ni čestitku. Ali tog dana osjetila sam prvi tračak slobode.
Danas živim sama u malom stanu u Zagrebu. Mama mi rijetko piše, ali kad to učini, uvijek pita imam li dovoljno novca i jedem li redovito. Nikad ne pita jesam li sretna.
Ponekad se pitam hoće li ikad razumjeti koliko me boljelo njezino neprihvaćanje. Hoće li ikad pročitati moje pjesme i prepoznati sebe u njima? Ili ćemo zauvijek ostati dvije žene koje govore različitim jezicima ljubavi?
Možda nisam savršena kći kakvu je željela. Ali jesam li stvarno kriva što želim biti svoja?
Što vi mislite – može li ljubav preživjeti između roditelja i djece kad se snovi sudare? Je li pogrešno tražiti svoje mjesto pod suncem?