Šutnja između nas: Majčina briga i tajna iza zatvorenih vrata
“Lejla, otvori vrata! Zabrinuta sam!” moj glas je odjekivao kroz hladan zrak dok sam lupala po starim drvenim vratima njene kuće. Srce mi je tuklo kao ludo, a ruke su mi drhtale. Nije mi odgovarala na pozive već tjedan dana, a to nije bila ona. Lejla je uvijek bila pažljiva, javila bi se makar porukom. Od kada se udala za Jasmina i preselila u to malo selo kraj Travnika, navikla sam na našu rutinu – razgovor svaka dva dana. Sad je bila tišina.
Vrata su se napokon polako otvorila. Lejla je stajala ispred mene, blijeda, s podočnjacima i pogledom koji je izbjegavao moj. “Mama… što radiš ovdje?” prošaptala je.
“Došla sam jer si me prestala zvati. Zabrinula si me do smrti!” pokušala sam je zagrliti, ali ona se trznu unazad. U tom trenutku sam primijetila njene ruke – nokti su joj bili izgrizeni do krvi, prsti natečeni i crveni. Nikad prije nije imala takve ruke. Srce mi se steglo.
“Lejla, što ti je s rukama?” upitala sam tiho, ali odlučno.
Pogledala me na sekundu, pa brzo skrenula pogled. “Ništa, mama. Samo… nervozna sam u zadnje vrijeme.”
Nisam joj povjerovala. Ušla sam u kuću i pogledala oko sebe – sve je bilo uredno, ali hladno, bez traga topline koju je Lejla uvijek unosila gdje god bi živjela. Jasmin nije bio tu. “Gdje ti je muž?”
“Otišao je u grad, vraća se kasno,” odgovorila je brzo.
Sjele smo za stol. Pokušavala sam započeti razgovor o svemu i ničemu, ali ona je bila odsutna, stalno gledala prema vratima kao da očekuje nekoga ili nešto strašno. Nisam mogla više izdržati.
“Lejla, reci mi istinu. Što se događa? Zašto si prestala zvati? Zašto si ovako nervozna?”
Počela je plakati, tiho, gotovo nečujno. “Mama… ne mogu više… Jasmin… on…” Glas joj se slomio.
Osjetila sam kako mi krv navire u lice od bijesa i straha. “Što ti radi? Lejla, govori odmah!”
“Nije on loš… samo… kad popije… zna biti grub. Ne želim da misliš loše o njemu…”
Nisam mogla vjerovati što čujem. Moja Lejla, koja je uvijek bila vesela i hrabra, sada sjedi predamnom slomljena i uplašena zbog čovjeka kojeg je voljela.
“Zašto mi nisi rekla? Zašto šutiš?”
“Sram me je… svi ovdje šute o tome. Kažu da žena mora trpjeti, da je to normalno… A ja… ja ne znam više što da radim. Bojim se otići, bojim se ostati.” Suze su joj tekle niz lice.
Zagrlila sam je čvrsto, osjećajući kako drhti u mom naručju. “Ne moraš trpjeti ništa! Nisi sama! Idemo odmah odavde!”
Ali ona je odmahivala glavom. “Ne mogu tek tako otići… On će poludjeti ako sazna da si bila ovdje. A i što će selo reći? Već me gledaju kao strankinju…”
Tada sam shvatila koliko su te riječi duboko usađene u naše žene – strah od osude, strah od samoće, strah od promjene.
“Lejla, tvoje zdravlje i život su važniji od tuđih pogleda! Slušaj me – imaš mene, imaš brata Amira, imaš prijatelje iz Sarajeva! Neću te pustiti dok ne budeš sigurna!”
U tom trenutku začuo se automobil ispred kuće. Lejla se ukočila.
“To je on… Mama, molim te, ponašaj se normalno!”
Vrata su se otvorila uz tresak i Jasmin je ušao unutra. Pogledao me s iznenađenjem i nelagodom.
“Dobar dan, teta Sanja,” promrmljao je.
“Dobar dan, Jasmin,” odgovorila sam hladno.
Napetost se mogla rezati nožem dok smo sjedili za stolom. Jasmin je bio ljubazan na površini, ali pogled mu je bio tvrd i hladan kad bi mislio da ga ne gledam.
Nakon večere povukla sam Lejlu u sobu pod izgovorom da joj pomognem s posuđem.
“Lejla, večeras spavaš sa mnom u mojoj kući ili idem na policiju! Dosta više šutnje!”
Pogledala me očima punim straha i nade istovremeno. “Hoćeš li stvarno biti uz mene? I kad bude najgore?”
“Uvijek! Ti si moje dijete!”
Te noći smo tiho spakirale nekoliko stvari i izašle dok je Jasmin spavao. Vozile smo prema Sarajevu kroz mrak i tišinu, a ja sam osjećala kako mi srce puca zbog svega što je prošla moja kćerka.
Danas pišem ovu priču jer znam da nisam jedina majka koja se suočila s ovim strahovima i pitanjima. Koliko još naših kćeri šuti zbog srama ili straha? Koliko nas zatvara oči pred znakovima koje ne želimo vidjeti?
Možda će netko pročitati ovo i skupiti hrabrosti da progovori ili pomogne nekome tko šuti. Zar nije vrijeme da prestanemo šutjeti?