Susret nakon deset godina: Kad pogreške ostave ožiljke
“Zašto opet kasniš, Edine?” moj glas je drhtao dok sam stajala na pragu dnevne sobe, stiskajući rub stare vunene deke. Sat je pokazivao 22:47. Već treću sedmicu zaredom dolazio je kući kasno, izbjegavao večeru i mene, govoreći da je umoran od posla. Ali ja sam znala – žena uvijek zna.
“Ivana, molim te, nemoj večeras. Stvarno sam iscrpljen,” promrmljao je spuštajući torbu na pod. Nije me ni pogledao. U njegovom glasu više nije bilo topline, samo umor i nešto što nisam mogla definirati – možda grižnja savjesti? Ili ravnodušnost?
Sjedila sam za stolom, gledala u hladnu supu i pokušavala se prisjetiti kad smo posljednji put zajedno večerali bez tišine koja reže kao nož. Naša kćerka Lana već je spavala, a ja sam osjećala kako mi srce tone svaki put kad Edin prođe pored mene kao stranac.
“Jesi li gladan?” pitala sam tiho.
“Nisam. Samo želim spavati,” odgovorio je i nestao u spavaćoj sobi.
Te noći nisam mogla zaspati. U glavi su mi odzvanjale riječi koje sam čula od prijateljice Mirele prošlog vikenda na kafi: “Ivana, vidjela sam Edina s nekom ženom u kafiću kod BBI-ja. Nisu izgledali kao kolege…”
Mirela nikad nije bila sklona tračevima, a ja sam joj vjerovala. Ali nisam imala snage suočiti se s istinom. Umjesto toga, počela sam promatrati Edina – svaki njegov pokret, svaki pogled u mobitel, svaku poruku koju bi primio i brzo izbrisao.
Jedne večeri, dok je tuš šumio, uzela sam mu telefon. Ruke su mi se tresle dok sam listala poruke. I onda – poruka od “Amina”: “Nedostaješ mi. Kada ćemo opet biti sami?” Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama.
Nisam ga odmah suočila. Umjesto toga, povukla sam se u sebe, postala hladna i šutljiva. Naša svakodnevica pretvorila se u rutinu prepunu tišine i neizgovorenih riječi. Lana je osjećala napetost i sve češće pitala: “Mama, zašto si tužna?” Nisam znala što da joj kažem.
Jednog petka, dok sam čekala tramvaj na Baščaršiji, ugledala sam poznato lice u gomili – bio je to Marko, moja prva ljubav iz srednje škole. Srce mi je preskočilo. Prilazio mi je s osmijehom koji me vratio deset godina unazad.
“Ivana! Jesi li to stvarno ti?”
“Marko! Nisam te vidjela godinama! Kako si?”
Stali smo na pločnik, okruženi bukom grada, ali za mene je vrijeme stalo. Marko je bio isti – topao pogled, iskren osmijeh. Pričali smo satima o svemu što nam se dogodilo – o njegovom razvodu, mom braku, poslu, djeci.
“Znaš,” rekao je tiho dok smo sjedili na klupi ispred Vijećnice, “uvijek sam mislio da ćemo ti i ja završiti zajedno.”
Osjetila sam suze u očima. “I ja sam to nekad mislila… Ali život nas odvede gdje ne očekujemo.”
Te večeri vratila sam se kući s osjećajem krivnje i tuge. Edin me čekao budan.
“Gdje si bila?” pitao je hladno.
“Srela sam Marka iz srednje škole. Popili smo kafu.”
Pogledao me sumnjičavo. “Znaš li ti koliko je sati?”
“Znam. Znaš li ti koliko si puta došao kući kasno zadnjih mjeseci? Znaš li za Aminu?”
Tišina je bila teža od bilo koje riječi.
“Ivana… nije to ono što misliš…” pokušao je.
“Molim te, Edine. Nemoj me praviti budalom. Znam sve. Samo želim istinu.”
Sjeo je na rub kreveta i pokrio lice rukama. “Nisam htio da ovako završi… Nisam htio povrijediti tebe ni Lanu. Ali osjećao sam se izgubljeno… Amina me slušala kad ti nisi imala vremena za mene…”
Osjetila sam kako me preplavljuje bijes i tuga istovremeno. “A ja? Jesam li ja imala kome reći kad si ti nestajao u noćima? Jesi li ikad pomislio kako se ja osjećam?”
Te noći odlučili smo da više nema smisla lagati ni jedno drugo ni sebe. Edin je otišao kod roditelja, a Lana i ja smo ostale same u stanu koji je odjednom postao prevelik i prehladan.
Prolazili su mjeseci u kojima sam pokušavala pronaći smisao u svemu što se dogodilo. Marko mi se javljao povremeno porukama podrške, ali nisam imala snage za novu ljubav – još uvijek sam liječila stare rane.
Jednog dana Lana me pitala: “Mama, hoće li tata opet doći kući?”
Zagrlila sam je čvrsto i šapnula: “Ne znam, dušo. Ali znam da ćemo ti i ja uvijek biti zajedno.”
Danas, deset godina kasnije, sjedim u istom kafiću gdje sam prvi put srela Marka nakon toliko vremena. Gledam kroz prozor kako ljudi prolaze i pitam se gdje bih bila da sam tada imala hrabrosti reći Edinu sve što osjećam prije nego što nas je prevara uništila.
Možda bismo danas bili sretni? Ili možda jednostavno nismo bili jedno za drugo?
Ponekad se pitam – koliko nas pogrešne odluke iz prošlosti definiraju zauvijek? Da li ste vi ikada oprostili sebi za ono što niste mogli oprostiti drugome?