Sram moje kćeri: Kad ljubav nije dovoljna
“Mama, možeš li mi ovaj put pomoći s Lejinim rođendanom? Znaš, Amelini roditelji su nam opet kupili ogroman poklon, a ja… osjećam se neugodno kad ti ne možeš ništa dati.”
Te riječi su me pogodile kao šamar. Stajala sam u kuhinji, ruke mi mokre od suđa, a srce mi je tonulo sve dublje. Moja kćerka, moja Ajla, gledala me s mješavinom srama i očekivanja. U njenim očima sam vidjela nešto što me boljelo više od bilo kakve uvrede – razočaranje.
“Ajla, znaš da bih ti dala sve da mogu. Ali znaš kakva je situacija…” pokušala sam objasniti, ali ona je već skrenula pogled prema prozoru.
“Znam, mama, ali… Amelini roditelji stalno nam nešto donose. Novi TV, bicikl za Leju, čak su nam platili vikend na moru. Svi pričaju kako imamo sreće što smo u toj porodici. A ja… osjećam se kao da te moram opravdavati pred njima.”
Nisam znala šta da kažem. U meni se miješala ljutnja na Ajlu, na život, na nepravdu. Moj bivši muž, Emir, napustio nas je kad je Ajla imala deset godina. Ostale smo same, borile se kroz kredite i račune, kroz godine kad sam radila dva posla samo da joj kupim knjige za školu. Nikad joj ništa nije falilo – osim možda onoga što novac ne može kupiti.
Ali sada, kad je odrasla i udana za Amela, sina vlasnika građevinske firme iz Sarajeva, moj trud više nije bio dovoljan. Njegovi roditelji, Senad i Mirela, uvijek su dolazili s rukama punim poklona. Njihova kuća na Ilidži blistala je od luksuza – kožne garniture, kristalni lusteri, dvorište puno cvijeća koje održava vrtlar. Ja sam dolazila s domaćim kolačima i osmijehom.
“Zar ti nije dovoljno što sam uvijek tu kad ti treba razgovor? Što čuvam Leju kad god zatreba?” pitala sam tiho.
Ajla je uzdahnula. “Znam da jesi, mama. Ali ljudi gledaju… znaš kako je kod nas. Svi uspoređuju. Ponekad mi dođe da pobjegnem iz svega toga.”
Te noći nisam mogla spavati. Sjećanja su navirala – Ajlina prva haljina za maturu koju sam šila do kasno u noć jer nisam imala novca za novu; njene suze kad joj je otac zaboravio rođendan; moj ponos kad je upisala fakultet bez ijedne privatne instrukcije.
Sutradan sam otišla na posao u pekaru ranije nego inače. Moja kolegica Sanela primijetila je da sam zamišljena.
“Šta ti je, Jasmina? Opet problemi s Ajlom?”
Ispričala sam joj sve dok smo slagale kifle u plehove.
Sanela je odmahivala glavom: “Djeca danas ne znaju cijeniti trud. Sve im je malo ako nije upakovano u sjajnu kutiju. Ali znaš šta? Kad dođu pravi problemi, neće ih spasiti ni Senad ni Mirela, nego ti.”
Te riječi su me malo utješile, ali rana je ostala.
Nekoliko dana kasnije bila je Lejina proslava rođendana. Došla sam s tortom koju sam sama ispekla i malim paketićem – knjigom bajki koju sam pronašla na buvljaku i pažljivo zamotala u šareni papir.
U dnevnoj sobi već su bili Senad i Mirela s ogromnim paketom – električni romobil za Leju. Svi su gledali kako mala otvara poklone. Kad je došao red na moj paketić, Leja ga je otvorila i nasmijala se: “Bako, hoćeš mi čitati večeras ovu priču?”
Srce mi se steglo od sreće i tuge istovremeno.
Kasnije sam čula kako Mirela šapće Ajli: “Jao, baš slatko od tvoje mame… Ali znaš, djeca danas vole moderne stvari.” Ajla je samo klimnula glavom.
Na povratku kući padala je kiša. Hodala sam polako, osjećajući se manje vrijednom. U tramvaju sam gledala druge žene – neke s vrećicama iz skupih trgovina, druge umorne kao ja. Pitala sam se koliko nas ima koje nismo dovoljno dobre jer nemamo dovoljno novca.
Sljedećih dana Ajla me nije zvala. Nisam htjela biti naporna pa sam čekala da se sama javi. Kad me napokon nazvala, glas joj je bio tih.
“Mama… izvini što sam bila gruba. Razmišljala sam o svemu. Znaš… Leja svima priča kako joj baka najbolje priča bajke i pravi najfinije kolače. Možda sam ja ta koja treba naučiti cijeniti ono što imam.”
Osjetila sam olakšanje, ali i gorčinu – koliko puta još moram dokazivati svoju vrijednost?
Ponekad se pitam: Je li ljubav stvarno manje vrijedna od skupih poklona? Hoće li naše društvo ikada naučiti gledati srcem, a ne kroz novčanik?