Sestra je prodala mami auto i ne mogu joj oprostiti što ga nije poklonila

“Ne mogu vjerovati da to radiš, Ivana! Naša mama!” viknula sam, glas mi je drhtao dok sam stajala nasred dnevnog boravka, gledajući sestru ravno u oči. Mama je sjedila na rubu kauča, šutjela je, ruke su joj bile stisnute u krilu, a pogled joj je bio prikovan za pod. U zraku je visio miris kave i neizgovorenih riječi, a ja sam osjećala kako mi srce lupa u prsima kao da će iskočiti.

Sve je počelo prije mjesec dana, kad je mamin stari Renault Clio konačno odustao. Motor je crkao na pola puta do tržnice, a ona je, sva u suzama, zvala mene i Ivanu da joj pomognemo. Ivana je tada već imala noviji auto, a njezin stari Golf stajao je parkiran ispred zgrade, nevožen mjesecima. “Mama, možeš uzeti moj Golf, ionako ga ne vozim više,” rekla je tada, ali nije spomenula cijenu. Ja sam bila uvjerena da će joj ga dati, jer tko bi naplatio vlastitoj majci?

Ali onda, nekoliko dana kasnije, Ivana je došla s papirima i ugovorom. “Mama, ako želiš Golf, morat ćeš mi platiti 2.500 eura. Znaš da sam ga nedavno servisirala, i da vrijedi više, ali ti ga dajem ispod cijene.” Mama je problijedila. “Ivana, znaš da mi je penzija 420 eura, jedva plaćam režije i lijekove…” Ivana je slegnula ramenima. “Znam, ali meni isto treba novac. Imam kredit za stan, i znaš da mi nije lako. Ako nećeš, mogu ga prodati preko oglasnika.”

Taj trenutak mi je zauvijek ostao urezan u pamćenje. Osjetila sam kako mi se želudac okreće. Mama je šutjela, a ja sam gledala Ivanu kao da je ne prepoznajem. “Zar ti je novac važniji od naše mame?” pitala sam je kasnije, kad smo ostale same. “Nije stvar u tome, Ana. Svi imamo svoje probleme. Mama nije jedina koja se muči. Ja sam se sama borila za sve što imam. Nitko meni nije ništa poklonio,” odgovorila je hladno.

Nakon toga, mama je počela skupljati novac. Prodala je zlatni lančić koji je dobila od bake, prestala je kupovati meso i voće, pila je jeftiniju kavu. Svaki put kad bih je pitala kako je, samo bi slegnula ramenima i rekla: “Bit će bolje, dijete.” Nisam mogla gledati kako se muči, pa sam joj dala koliko sam mogla, ali i sama sam bila na minimalcu, s dvoje djece i mužem koji je ostao bez posla. Ivana nije popuštala. “Dogovor je dogovor,” rekla bi svaki put kad bih je molila da odustane od cijene.

Na kraju, mama je skupila novac. Došla je kod Ivane s kovertom punom novčanica, ruke su joj se tresle. “Evo, Ivana. Hvala ti.” Ivana je uzela novac, potpisale su ugovor, i mama je otišla s Golfom. Ali nešto se u nama slomilo. Mama je postala tiha, povučena. Više nije dolazila na kavu kod Ivane, a ni Ivana nije dolazila kod nje. Ja sam bila između, pokušavala sam ih pomiriti, ali svaki razgovor završio bi svađom.

Jedne večeri, dok sam sjedila s mužem u kuhinji, rekla sam mu: “Ne mogu vjerovati da je Ivana to napravila. Kao da joj je mama strankinja, a ne žena koja nas je podigla sama, radila tri posla da bismo imale za knjige i zimsku jaknu.” On je samo slegnuo ramenima. “Ljudi su sebični kad je novac u pitanju. Možda je i Ivani teško, ali…” Nisam ga mogla slušati. Zatvorila sam se u kupaonicu i plakala.

Prošli su tjedni, a napetost nije popuštala. Mama je vozila Golf, ali svaki put kad bi ga spomenula, u glasu joj je bila neka gorčina. Ivana je nastavila po svom, objavljivala slike s putovanja na Instagramu, kupila novi mobitel. Nisam joj mogla oprostiti. Jedne subote, kad smo se svi okupili kod mame na ručku, napetost se mogla rezati nožem. Ivana je došla zadnja, sjela za stol kao da se ništa nije dogodilo. Mama je šutjela, ja sam je gledala, a onda nisam više mogla izdržati.

“Ivana, zar ti nije žao? Zar ti nije teško kad vidiš kako se mama mučila da ti plati taj auto?” pitala sam, glas mi je bio tih, ali odlučan. Ivana je uzdahnula. “Ana, prestani. Svi imamo svoje probleme. Mama je odrasla žena, zna što radi. Nisam je tjerala da kupi auto, mogla je reći ne.” Mama je tada prvi put progovorila. “Ivana, ja sam tvoja majka. Nisam očekivala da ćeš mi naplatiti nešto što ti ne treba. Ali dobro, možda sam ja staromodna. Možda danas tako treba.”

Nakon toga, ručak je prošao u tišini. Ivana je otišla prva, a ja sam ostala s mamom. Držala sam je za ruku, osjećala sam kako joj drhte prsti. “Mama, oprosti što nisam mogla više pomoći,” šapnula sam. “Nije do tebe, Ana. Svijet se promijenio. Djeca više ne osjećaju kao mi. Ali boli, znaš? Boli kad vidiš da si sama.”

Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svemu što smo prošle, o tome kako smo nekad bile nerazdvojne, kako smo dijelile sve, pa i zadnji komad kruha. Sad nas je razdvojio novac, običan stari Golf. Pitala sam se gdje smo pogriješile, gdje je nestala ona toplina koja nas je držala zajedno.

I evo me, mjesecima kasnije, još uvijek ne mogu oprostiti Ivani. Ne mogu zaboraviti mamin pogled, njene suze, njenu šutnju. Ne znam hoće li naša obitelj ikad više biti ista. Možda sam ja preosjetljiva, možda Ivana ima pravo. Ali pitam vas, zar je novac vrijedan toga da izgubiš obitelj? Zar smo stvarno postali toliko hladni jedni prema drugima?

Možda vi imate odgovor, jer ja ga nemam.